- Sa ruskog preveo: VOJIN PERUNIČIĆ

Ordin – Našćokin je postao prvi ministar inostranih poslova – kancelar u istoriji Rusije. Do tada se spoljna politika zemlje vodila po dogovoru, preko Boljarske dume. Poslije imenovanja Ordina – Našćokina za kancelara, on je postao šef sa neograničenom vlašću u ministarstvu i samostalno je vodio spoljnu politiku i samo je imao obavezu da se konsultuje sa carom.
Suština i cilj doktrine prvog ruskog kancelara bila je ideja da Moskva dobije izlaz na Baltičko more. Radi ostvarenja toga cilja on je smatrao neophodnim da treba izvršiti principijelan i oštar zaokret u spoljnoj politici Rusije i odreći se mnogo čega, naročito Malorusije, kako su tada zvali Ukrajinu. Prema mišljenju kancelara, Malorusuja nije bila toliko vrijedna tih napora, koje je Rusija utrošila za njeno oslobađanje. Sa druge strane, izlaz na Baltik nije samo obećavao veliku ekonomsku korist, nego je stvarao mogućnost svestranog povezivanja i zbližavanja sa zapadnom Evropom.
Za Ordina – Našćokina, dosljednog pristalice evropske kulture, ovaj argument nije bio manje važan nego trgovački interesi Rusije. Radi ostvarenja ovog važnog cilja za Rusiju, Ordin – Našćokin je ušao u savez sa davnašnjim neprijateljom Rusa, sa Poljskom, jer je znao da švedska hegemonija na Baltiku takođe poprilično izaziva nervozu kod Poljaka. Sve dok je uspijevao da pridobija cara na svoju stranu, Ordin – Našćokin je bio u vlasti, ali čim se pozicija Alekseja Mihajloviča promijenila pod uticajem drugih političkih snaga, kancelar je podnio ostavku.
Bliskost kancelarovog mišljenja sa Petrovim maštanjem o Baltiku je očigledna, ali ih samo to ne povezuje. Budući da je bio visoki državni činovnik, Ordin – Našćokin, poznavajući odlično zapadnoevropski politički i ekonomski sistem, pokazao se, kako to s pravom primjećuje Sergej Platonov, „prvim čovjekom“, koji je širio u Moski svoja shvatanja o birokratskom apsolutizmu i merkantilizmu.
U stvari, drugačije rečeno, i svojim menadžmentom kancelar je umnogome predvidio Petrovu epohu. Njegov politički vidokrug mnogo je bio širi od okvira spoljnopolitičkih interesa, on nije sa manjim entuzijazmom analizirao razna pitanja državnog upravljanja, smatrao je da strogi upravljački sistem predviđa, ne samo povećanje odgovornosti za naloženi zadatak, nego i veću samostalnost izvršioca. Ne treba uvijek reagovati naredbom sa vrha, tvrdio je kancelar, svaki rukovodilac mora da zna pravilno da procijeni situaciju, da pokaže inicijativu i uzme na sebe odgovornost za donesenu odluku.
Sposobnost da se pokaže lična inicijativa i radna sposobnost, Ordin – Našćokin je zvao „zanatom“. Samostalnu sposobnost razmišljanja on je cijenio visoko.
– Poznavanje zanata je iznad svake moći, u zanatu je sve, a ne u tome da među velikim brojem ljudi nema sposobnih zanatlija. Od toga nema koristi. Evo, na primjer, od svih susjednih država Švedska ima najmanje stanovnika, a prednjači pred svima sa sposobnim ljudima. Kod njih niko ne smije da ometa sposobnog čovjeka, pola vojske će prodati da kupi sposobnog čovjeka i od toga ima koristi – pisao je on. Imao je isto razmišljanje i isti stil kao Petar Veliki.
Ordin – Našćokin je postao i prvi državnik u Rusiji, koji je pokušavao da se ozbiljno bori protiv korupcije, nepotizma i prednosti u zapošljavanju na lokalnom nivou, čime je, naravno, navukao sebi na vrat mnogo neprijatelja. Sačuvano je nekoliko kratkih pisama, koje je kancelar tim povodom poslao caru.
„Pisari u ambasadama nijesu naučili da poštuju državne odluke sa dogovora na sastancima, a oni, koji žive u Moskvi, bez imalo straha miješaju dobit poslovanja ambasada sa kafanskim zakupninama“, pisao je caru.
Evo još jedna primjedba, koju je on izrekao: „Kod nas vole posao ili ga mrze, imajući u vidu čovjeka, koji ga radi, a ne posao, koji radi“.
Lično Ordin – Našćokin je služio samo državi i to je radio krajnje profesionalno, ne plašeći se da ponešto nauči i od drugih. On je prvi primijetio od svih Rusa da „za sposobnog i pametnog nije sramota da uči i od drugih i nepoznatih, pa čak i od neprijatelja“. I po tome je kancelar ličio na Petra, i one koji su bili oko njega. Ujedno sa tim kao zakleti zapadnjak, on je ozbiljno razmišljao o tome šta je korisno pozajmiti, a šta ne, koje će sjeme dobro iznići i dati korisne plodove, a koje će porasti kao trnje na ruskoj njivi.
Ordi – Našćokin je bio samostalan čovjek i sam je donio odluku o ostavci. Izgleda da je i u ovom slučaju bio prvi koji je svojim postupkom pokazao poštovanje prema samom sebi i sopstvenom poslu. Kad su mu naredili 1671. godine da ide na nove pregovore sa Poljskom, u toku kojih je on morao da krši već dogovoreno, svega nepunu godinu prije toga, koji je bio sklopljen prije njegove zakletve, kancelar je odbio da izvrši naređenje. U decembru 1671. godine on je podnio ostavku, a već u februaru 1672. godine je otišao u manastir.
Poslednje o čemu je brinuo monah Antonije, bivši ruski kancelar, bio je starački dom, koji je otvorio u svojoj domovini, u Pskovu.
Sumirajući razne ideje, koje su se rađale u glavama najtalentovanijih ruskih ljudi prije epohe Petra Velikog, neki istoričari zaključuju da su preci ostavili Petru u nasledstvo, kako kažu arhitekte, skicu, po kojoj je reformator i gradio novu Rusiju.
K R A J