-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Moskva je u Nacrtu programa SKJ vidjela neskrivene jugoslovenske namjere, iskazane još 1948, da sopstveni partijski program, a time i politički sistem, nametnu drugim državama i partijama, ostvare hegemoniju u međunarodnom radničkom pokretu i razračunaju se sa sovjetskim modelom socijalizma. U prepisci sa sovjetskim rukovodstvom koja je uslijedila poslije izrečenih optužbi, ali nije dala rezultate, Josip Broz Tito je pokušao da utiče na promjenu sovjetskih stavova. Odbacio je navedene optužbe vrednujući ih kao recidiv nekadašnje staljinističke prakse, skrenuo je pažnju sovjetskoj strani na opasnosti i posledice koje zaoštravanje sukoba nosi, priznao je izvjesne „greške” i „nepreciznosti” u formulacijama Nacrta i najavio njihovo ispravljanje. Na drugoj strani, Nikita Sergejevič Hruščov je preko jugoslovenskog ambasadora u Moskvi „sugerisao” Beogradu da održavanje Kongresa odloži dok ne budu izvršene ozbiljne ispravke u Programu SKJ.
Kako su obje strane ostale ušančene u svojim stavovima, polemika začeta u sferi ideologije pretočena je u nemilosrdnu ideološku kampanju. Na udaru sovjetske propagande našle su se osnovne postavke Nacrta programa SKJ – stavovi o odumiranju države u socijalizmu, postojanju dva svjetska politička sistema, različitim putevima u izgradnji socijalizma, poštovanju ravnopravnosti u odnosima između socijalističkih zemalja i komunističkih partija. Zbog toga je sovjetska strana bojkotovala Sedmi kongres SKJ, a Program SKJ, donijet tom prilikom, ocijenila kao revizionistički, antimarksistički i antisovjetski. Sovjetski primjer slijedile su i druge zemlje socijalističkog lagera. Bio je to „odgovor” Moskve na dešavanja iz novembra 1957. Pozivajući se na slučaj „Đilas”, sve socijaldemokratske partije su, „zbog nedemokratskog režima i torture nad neistomišljenicima”, takođe bojkotovale Sedmi kongres SKJ.
Rezigniranost Beograda bila je vidna u nastupu vodećih jugoslovenskih komunista. U referatu naslovljenom „O zadacima SKJ u vezi sa međunarodnom situacijom”, Tito je, objašnjavajući „pozadinu” jugoslovensko-sovjetskog sukoba, kao osnovni uzrok naveo nastojanje SSSR da na svaki način primora Jugoslaviju da pristupi socijalističkom lageru. Bez osjećaja za mjeru, on je u govoru „krutu politiku Josifa Visarinoviča Staljina” označio kao „razlog za stvaranje Atlantskog pakta”, jačanja pozicija Zapada i slabljenje uloge i autoriteta SSSR-a u svijetu, a pritisak na Jugoslaviju kao razlog dezorijentisanosti u međunarodnom radničkom pokretu. Podjednako prenaglašena bila je i Titova pohvala odluka Dvadesetog kongresa KPSS kao platforme na kojoj treba razvijati odnose između socijalističkih zemalja, bez miješanja u unutrašnje odnose i uz uvažavanje specifičnosti karakteristične za svaku od njih. Korak dalje u kritici sovjetske prakse otišao je Aleksandar Ranković u referatu „Organizaciono-politički zadaci SKJ”. U svađalačkom tonu, svakako ne slučajno tako intoniranom, a još manje spontanom, njegov govor je izazvao pravi skandal. Sa kongresne govornice na optužbe sovjetske strane da Jugoslavija sjedi na dvije stolice, Ranković je „podsjetio” Moskvu na neprijatnu epizodu saradnje sa Njemačkom početkom Drugog svjetskog rata. Ranković je otvorio i druga nezacijeljena pitanja. Optužio je SSSR kao krivca za sukob iz 1948. Njegova napomena da se metodologija koja se upravo primjenjuje u obračunu sa Jugoslavijom suštinski tiče čitavog radničkog pokreta, takođe je najdirektnije optuživala Moskvu, ukazivala na štetnost staljinističkog nasleđa i potrebu da ono bude odbačeno.
Iskazane ideološke suprotnosti i razmimoilaženja najdirektnije su uticala na oštra neslaganja u sferi državne politike, koja je u narednih nekoliko godina prošla kroz više faza. U prvoj od njih, nastaloj neposredno po okončanju Savjetovanja u Moskvi i Sedmog kongresa SKJ, uočeno je naglo zahlađenje odnosa. Ambasador Jugoslavije Veljko Mićunović dramatično je izvještavao iz Moskve o sedam neuspješnih pokušaja da u Ministarstvu inostranih djela Sovjetskog Saveza dobije pouzdanu informaciju o realizaciji odranije zakazane posjete Klimenta Jefremoviča Vorošilova Jugoslaviji. Bio je to pouzdani znak da se poslije ideološkog konfrontiranja SKJ i KPSS sukob prenosi u sferu međudržavnih odnosa Jugoslavije i Sovjetskog Saveza. Odlaganje posjete na samo dan pred dolazak, zakazan za 10. maj 1958, i Hruščovljevo objašnjenje da poslije svega izrečenog na Kongresu SKJ u Ljubljani „naši narodi ne bi shvatili takav put”, potvrdilo je procjene o dubini nastale krize i mogućim posledicama. Usputni komentar N.S. Hruščova upućen jugoslovenskoj strani da da neku izjavu kako „neprijatelji socijalizma” ne bi iskoristili otkazivanje posjete, trebalo je da stvori utisak o daljoj nezainteresovanosti Moskve za sudbinu odnosa sa Beogradom. Nije izostao ni odgovor jugoslovenskog državnog i partijskog vrha. U pismu upućenom Hruščovu, Tito je način na koji je posjeta otkazana označio kao uvredu za ma koju suverenu državu i politički potez koji „ne služi ugledu socijalizma”.
(NASTAVIĆE SE)

---