-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

U Beogradu je bilo rasprostranjeno mišljenje da je Moskva svoj „stav“ o skupu šefova država i vlada neangažovanih zemalja, uz ostalo, iskazala donošenjem odluke o otpočinjanju nuklearnih testova baš na dan započinjanja rada Konferencije. Prema mišljenju analitičara, to je bio smišljeni potez učinjen s namjerom da se podstakne kvarenje odnosa neangažovanih zemalja sa Zapadom. Da li je i Josip Broz dijelio takvo mišljenje ili ne, dokumenti ne govore. U svakom slučaju, optužbe Zapada da je u svom govoru poštedio Sovjete u vezi sa pitanjem nukleranih proba i uočljivo zahlađenje odnosa na relaciji Vašington–Beograd, primoravale su Josipa Broza Tita da uravnoteži svoju političku poziciju. Politički potez koji je tome trebalo da doprinese bila je poruka upućena Nikiti Hruščovu, 16. septembra 1961, u kojoj je apelovao na obustavljanje sovjetskih nukleranih proba i pristupanje pregovorima o zabrani nuklearnih testova. Poruka je bila upućena uoči XXII kongresa KPSS. Izabrani trenutak za slanje poruke nije bio slučajnost. Titovo obraćanje drugim šefovima država i vlada neangažovanih zemalja da i oni svojim apelima izvrše pritisak na Hruščova istovremeno je bio ne samo marketinški potez već i prva organizovana akcija poslije Beogradske konferencije, koja je istovremeno trebalo da bude svojevrstan pritisak na Moskvu i znak da na međunarodnu scenu neangažovane zemlje istupaju organizovano.Istog dana, 16. septembra 1961, kada se Josip Broz Tito obratio predsjedniku Savjeta ministara SSSR-a s apelom da nuklearne probe budu obustavljene, u Moskvi je potpisan „odgovor“ Nikite Sergejeviča Hruščova na pismo koje su mu uputili učesnici Beogradske konferencije a uručili Dž. Nehru i K. Nkrumah. Na početku svoje „poruke“ Hruščov je izražavao zadovoljstvo činjenicom „da se pogledi sovjetske vlade na sadašnju situaciju u svijetu u mnogome podudaraju s mislima izloženim u pismu učesnika Konferencije“. Hruščov je izrazio zadovoljstvo i sadržajem Deklaracije koju je Konferencija usvojila. Smatrao je važnim to što je tim činom stanovništvo „neutralnih država“, koje čine jednu trećinu čovječanstva, „podiglo svoj glas u odbranu mira, odlučno osudivši politiku ratnih priprema“. Tim prije jer je „sprečavanje rata i učvršćivanje mira“ predstavljalo, prema mišljenju Hruščova, „glavni sadržaj čitave spoljnopolitičke djelatnosti socijalističkih država, koje čine drugu trećinu čovječanstva“. Kao jedan od prioritetnih zadataka tog „širokog“ kruga država koje se zalažu za mir u svijetu, Hruščov je smatrao pitanje razoružanja. On se slagao i sa svim izrečenim i usvojenim stavovima Beogradske konferencije koji su se ticali kolonijalizma u svijetu. Izražavo je ubjeđenje da će kolonijalizam u kratkom roku biti konačno „zbrisan s lica zemlje“. Osuda kolonijalizma istovremeno je bila i ideološka osuda „starih imperijalističkih poredaka“. Hruščov je bio saglasan i s ocjenama Beogradske konferencije o ratnoj opasnosti. Isticao je da na politiku NATO pakta sve više utiču krugovi koji „traže rat i vuku u rat“ pokušavajući tako da zauzdaju neminovne promjene u svijetu. Mjere koje je preduzeo s obnavljanjem nuklearnih proba Hruščov je objašnjavao razlozima bezbjednosne prirode, zaštitom interesa SSSR-a, odbrane mira. Hruščov je obavještavao šefove neangažovanih država da „vojno suparništvo sa zapadnim državama“ nije put koji bi SSSR izabrao, sem pod uslovom da na taj „kolosjek“ bude primoran. U skladu s tim, predsjednik Savjeta ministara SSSR-a iskazivao je spremnost na pregovore „u svako doba, na svakom mjestu i na svakom nivou“.
Ključni stav njegove „poruke“ liderima neangažovanih zemalja bio je sledeći: „Sovjetska vlada je spremna da uzme učešće u pregovorima koji su stvarno usmjereni u pravcu najbržeg rješavanja neodložnih međunarodnih pitanja, a prije svega na mirovnu konferenciju o pitanju zaključenja njemačkog mirovnog ugovora i, na toj osnovi, normalizacije položaja u Zapadnom Berlinu‘‘. U vezi s tim bio je i Hruščovljev apel neangažovanim zemljama da priznaju obje njemačke države i pripomognu da one postanu članice OUN.
Uskoro je stigao i Hruščovljev odgovor na Titovo pismo u kojem je traženo da SSSR obustavi atomske probe. Hruščov je sadržaj Titovog obraćanja definisao kao razočaravajući. Sovjetska vlada je, prema njegovim riječima, „sa dubokim i dugotrajnim razmišljanjima“ pristupila obnovi nuklearnih proba kao činu upozorenja upućenom Zapadu da obustavi ratne pripreme i gomilanje trupa u Zapadnoj Njemačkoj. Hruščov je upozoravao Tita da je „neoprostivo lakomisleno“ vjerovati da se „srozavanje svijeta ka provaliji termonuklearnog rata“ može zaustaviti „apelima na razumnost“ političara Zapada. Bio je ubijeđen da interesima očuvanja mira odgovara učvršćivanje odbrambene sposobnosti SSSR-a i socijalističkih zemalja. U tom kontekstu, nuklearne probe su, prema njegovom mišljenju, bile u funkciji upozorenja potencijalnog agresora. Hruščov je deklarativno izražavao spremnost da pristupi pregovorima o opštem i potpunom razoružanju. Ponašanje Zapada prema neangažovanim zemljama ocijenio je kao „politiku grube ucjene i diktata“, unutar koje se upotrebljavaju ekonomska sredstva pritisaka kao „batina svoje vrste“.
(NASTAVIĆE SE)

---