Početkom decembra 1962, poslije godina sukoba i „raznoglasja”, jugoslovensko državno rukovodstvo predvođeno Josipom Brozom Titom ponovo se obrelo u Moskvi. Cilj posjete, koja nije bila službenog karaktera već u formi odmora koji su Josip Broz Tito i dio državnog rukovodstva proveli u SSSR, bilo je poboljšanje odnosa i prevazilaženja nesporazuma. Posjetu je omogućila činjenica da su se jugoslovensko-sovjetski odnosi već duže vremena razvijali „po uzlaznoj liniji”. Okolnosti u kojima je do susreta došlo omogućile su da se „obavi najšira politička razmjena gledišta o krupnim pitanjima od interesa za međunarodne odnose i za odnose između dviju socijalističkih zemalja”. Tito i Hruščov su razgovarali veoma otvoreno i kritički. Sve je to rezultiralo saznanjima koja su dugoročno doprinosila poboljšanju odnosa.

Jugoslovenski državni vrh je stekao nepodijeljeni utisak da se Sovjetski Savez poslije Staljinove smrti, svjestan svoje odgovornosti, opredijelio za trajni mir, rješavanje međunarodnih sporova mirnim putem, eliminisanje rata iz međunarodnih odnosa, mirnu izgradnju komunističkog društva. Nesumnjiva vojna sila i nuklearni potencijali kojom je SSSR raspolagao nijesu više bili predmet avanturističkih spekulacija o novom svjetskom ratu u kome bi bio oboren kapitalizam. Zaključak jugoslovenske strane je bio da prva zemlja socijalizma više ne zasniva svoju unutrašnju ni spoljnu orijentaciju na elementu „sile”. Uspostavljanju povjerenja najdirektnije je doprinosio jasan stav sovjetske strane o socijalističkom karakteru Jugoslavije, marksističko-lenjinističkoj orijentaciji SKJ, različitim praksama u razvijanju socijalizma, razlikama u gledištima koje treba prevazilaziti dijalogom. U razgovoru sa Hruščovom Tito je otvoreno i samokritički govorio o krizi jugoslovenskog socijalizma, nužnim promjenama u strukturi državne uprave, novom administrativnom uređenju Jugoslavije, kadrovskoj politici, životnom standardu, problemima u spoljnoj trgovini, greškama u planiranju. Prvi put je naznačio potrebu jačanja saradnje Jugoslavije i SSSR „po partijskoj liniji”. Dužnu pažnju posvetio je odnosima Jugoslavije sa Trećim svijetom ističući da je uloga koju Jugoslavija igra od koristi svim socijalističkim zemljama.

Cio Titov nastup pružio je priliku Hruščovu da iznese stavove sovjetskog rukovodstva o Jugoslaviji. I ti stavovi su bili kritični. Po Hruščovljevom mišljenju, neslaganja su postojala u sferi međunarodnih odnosa, ali je saglasnost bila evidentna po glavnim pitanjima. Zamjerio je jugoslovenskoj strani što se ponekad rukovodi „taktičkim interesima”, a zanemaruje principe kojih se pridržavaju zemlje socijalizma. Hruščov je smatrao da je jugoslovenska politika neangažovanosti istovjetna sa finskom politikom neutralnosti. Označavao je „pravilnim” jačanje rukovodeće uloge SKJ u društvu. Doskorašnju jugoslovensku praksu odbacivanja planiranja smatrao je pogrešnom i štetnom. Hruščov je otvoreno priznavao da je Sovjetima smetala navika jugoslovenskog rukovodstva da svoje iskustvo proglašava za nekakav „drugi put”, „jugoslovenski put” u izgradnji socijalizma. To je označavao pretenzijom jugoslovenskog vođstva na neku „ideološku hegemoniju” u međunarodnom radničkom pokretu, za šta, po njemu, nije bilo nikakvog osnova. Pokušavao je da Titu predoči da „imperijalisti” ulogu Jugoslavije vrednuju u onoj mjeri u kojoj ona doprinosi razbijanju „lagera” socijalističkih zemalja. Smatrao je štetnim izjave jugoslovenskih funkcionera u kojima se kritikuje Sovjetski Savez. Za Hruščova je od posebne važnosti bilo da svojim sagovornicima objasni suštinu postojanja „socijalističkog lagera” i razjasni odnose koji u njemu vladaju. Ukazujući na razlike između odnosa u Varšavskom paktu i „lageru”, Hruščov nije isključivao mogućnost da Jugoslavija pristupi „lageru”, a da zadrži mjesto u krugu neangažovanih zemalja. U ocjeni jugoslovenske situacije osjećao se „dah” stare prakse i potreba Hruščova da igra ulogu arbitra. U takvim okolnostima Tito je mogao samo da izražava suzdržano neslaganje sa izrečenim stavovima. [...]”

Priredio: Miladin VELjKOVIĆ

(KRAJ)

---