-Piše: Milica Kralj

U svome instiktivnom znanju šta je poezija, Pasternak je riješen da njegovo djelo bude suštinsko i čista poezija. Nesumnjivo je da njegova shvatanja mnogo duguju velikim ruskim piscima kao što je Blok, koji su u prvoj deceniji 20. vijeka povratili poeziju, ali mora biti da nešto duguje i osobenoj predanosti umjetnosti kojoj se učio u porodičnom krugu. Dvije zbirke koje su potvrda ovakvog njegovog shvatanja su „Sestra moja – život“, objavljena 1922, napisana u ljeto 1917, i druga iz 1923. „Teme i varijacije“, koje predstavljaju osnovno jezgro njegovog djela, ali i zbirke „Drugo rođenje“, „Visoka bolest“ i „1905. godina“.

Pasternak je pjesnik senzibiliteta, i to onog i fizičkog i intelektualnog, koji potpuno i čvrsto obuhvata realnost, i ništa drugo nije važno osim onih trenutaka u kojima jasno shvata ono što se dešava u njemu i van njega.

„Sestra moja – život - i danas evo linu/Poli nas štdro kao prolećna kiša,/Al` ljudi prizemno pridikuju, brinu, /Ko zmije u ovsu palacaju, šište.//Razlozi starijih možda još i vrede,/Ali su smešni, neosporno tvoji:/Što oluja uzburka mirise rezede/I oči, travnjake, ljubičasto boji...)

Gledište kakvo je Pasternakovo zahtijeva vlastitu tehniku; on je našao formu koja je čvrsta, usredsređena i snažna. U vremenu metričkih eksperimenta, on redovno koristi strofe utvrđene dužine i pravilnih ritmova. Služi se rimama i asonancama, i to neobičnim rimama i polurimama, čime izbjegava onu rastresitost forme koja odgovara ustalasanim raspoloženjima futurista, ali je nepogodna za pjesnika koji želi da pjesmi da nešto od uravnoteženosti prirode i slikarske ili muzičke kompozicije. Pravilnost Pasternakove strofe objedinjuje neposlušnu građu. Bez nje se složene teme ne bi slivale u jedinstvenu cjelinu i konačan ishod bi mnogo manje zadovoljavao.

U kući u Peredelkinu Pasternak je najviše volio sobu na prvom spratu, koju je nazvao brodom. S prozora sobe pružao se pogled na brežuljke, drveće i polja, odatle je gledao smjenu godišnjih doba. Tu su mu, doduše rijetko, dolazili malobrojni prijatelji. Živio je skromno, zatvoren u sebe; jednom kada je bio u Berlinu, gdje su mu živjeli roditelji, odlučio ih je da ih ne posjeti, ostavljajući to za neki naredni dolazak. Kasnije se pokajao jer mu se više nikada nije ukazala prilika da ih vidi.

Pasternak je na početku pjesničke karijere napisao pjesme u počast Staljinu, u jednoj kojom ga je veličao 1936, a objavljena je u „Izvestiji”. Napisao je da je „Staljin veliki kao zemlja“. Napisao je i još nekoliko pjesama posvećenih Lenjinu. Međutim, on je još 1936. godine napisao triptih „Po duši mi je buntovna narav“, gdje se u dvoglasnoj fugi suočavaju „pjesnik“ i „vođa“ (on i Staljin, pri čemu „pjesnik“, „ma koliko mali bio“, vjeruje kako obojica znaju da su predstavnici „dva maksimalno suprotna načela.“) Na sastanku sa Maksimom Gorkim u redakciji časopisa „Crvene novine“ sredinom 1928. godine, on je otvoreno izjavio kako se književno ne smije ograničavati samo na slikanje poslijeoktobarske decenije, budući da „istorija nije počela od Oktobra” koji je tek „beočug istorijskog lanca.“

Staljin je po svemu sudeći ipak cijenio pjesnika, iako je Pasternak bio u vrlo nepovoljnom položaju, ali izgleda da je Staljin naredio da fizički „niko ne dira pjesnika u oblacima.“ Pasternak piše i dva pisma Staljinu nakon hapšenja Lava Gumiljova, sina Ane Ahmatove i Nikolaja Gumiljova, s molbom da mladog Lava oslobode logora, i uz Anino pismo i molbu, on biva oslobođen, ali će ga poslije tri godine ponovo zatvaraju na pet godina.

Pasternak je zaista imao mnogo neprijatelja koji su mu zamjerali što živi iznad vremena, zamjerali mu što se ponaša kao pustinjak i govorili da ruska književnost nikada neće prihvatiti njegovu poeziju.

Ali, ne samo da je velika Rusija prihvatila njegovu poeziju, već su istinski poklonici pjesništva širom planete zadrhtali pred njegovim veličanstvenim stihom i životnim geslom da „čovjek umjetnik ne smije odustati ni od najmanjeg djela svoje ličnosti i da mora biti živ do kraja svojih dana”.


(KRAJ)

---