-PIŠE: Dragiša Dožić
Poslije gradnje mHE na vodotocima opštine Kolašin, namjera Vlade Crne Gore je korišćenje potencijala rijeke Morače. Taj dugonajavljivani projekat vjerovatno bi bio aktuelizovan završetkom dionice autoputa Smokovac–Mateševo. Gradilo bi se više hidroelektrana na Morači, na potezu od Pjenavca do Bioča. Kolašince i kulturnu javnost posebno zabrinjava eventualna gradnja HE Andrijevo, čija bi brana bila visoka preko 150 metara i akumulirala bi ogromnu vodnu masu koja bi potopila kanjon Morače. Nivo vodne akumulacije dosegao bi na svega nekoliko metara ispod terase na kojoj je sagrađen i temelja jednog od najčuvenijih srednjevjekovnih srpskih manastira – Manastira Morača. Formiranjem akumulacionog jezera bila bi ugrožena rastresita manastirska terasa i došlo bi do promjene mikroklimatskih ulova, koji bi za posljedicu imali uništavanje najčuvenijih i najživopisnijih fresaka iz tog doba. Manastir Morača je, kroz svoju dugu istoriju, a naročito u doba robovanja pod Turcima, predstavljao jedno od najznačajnijih, ako ne i najznačajnije, kulturnih i nacionalnih žarište srpske zemlje
Nemanjića.
„Manastir Morača je bio glavno zborište kroz čitavo vrijeme XVI i XVII vijeka i u njemu se činio dogovr i stvarao plan za svaku akciju ili pokret naroda u oslobodilačkoj borbi protiv Turaka. Tako je Manastir Morača bio ne samo svetilište i glavno uporište tih krajeva, nego i budna, jaka predstraža crnogorske države... Od početka XVIII vijeka, Manastir Morača gubi donekle od svoje centralne uloge u oslobodilačkoj borbi naroda u tim oblastima, a tu ulogu preuzima Cetinje na čelu sa mitropolitom iz kuće
Petrović - Njegoš...” (
M. Vujačić).
Tako bi realizacijom projekta gradnje u koritu Morače opština Kolašin imala ogromnu štetu, a malo koristi. Bio bi uništen svjetionik srpske pravoslavne duhovnosti i centar otpora naših naroda na širim prostorima u borbi protiv Osmanskog carstva u XVI i XVII vijeku – Manastir Morača. Sa ekološko-turističkog stanovišta, bio bi potopljen najatraktivniji dio kanjona Morače i ekosistemi rijetkih biljnih i životinjskih vrsta.
Želio sam skrenuti pažnju odgovornima da sve ima svoj vijek trajanja, pa i vodni resur kojim se gazduje nedomaćinski. Nepojmljivo je da se, u praksi, projekcije ekonomskog razvoja odvijaju u pravcu devastiranja prirodnih dobara. Taj proces se kreće po nevidljivim tajkunskim agendama, koje ni po čemu ne sliče zvaničnim projekcijama ekonomskog razvoja Crne Gore.
Prethodno se počelo sa uništavanjem preduzeća modelom rušilačke privatizacije krajem 90-ih godina prošlog vijeka i istjerivanjem radnika na ulice. Nedugo nakon zatvaranja preduzeća i rashodovanja osnovnih sredstava, prešlo se na uništavanje prirodnih resursa. Domaćim i ino tajkunima prodavano je društveno zemljište na najatraktivnijim lokacijama na Crnogorskom primorju i u unutrašnjosti, a zatim je nastavljena eksploatacija mineralnih sirovina. Krče se šume, grade se mHE na čistim i još nezagađenim vodotocima, koji život znače, a sve to je pravo ekološko bogatstvo. Na kraju, prešlo se na devastiranje planina i pašnjaka.
Gradnja mHE na još očuvanim vodotocima na sjeveru Crne Gore je devastacija najvažnijeg prirodnog resursa sa ekonomsko-ekološkog aspekta. Ekonomske koristi, gledano kroz kilovat energije, zanemarljive su, a ekološke osobenosti su dragocjene. Tu negativnu pojavu ranije je uočila i u intervjuu za „Dan” na nju ukazala bivša ambasadorka Njemačke u Crnoj Gori
Gudrun Štajnaker, koja je rekla: „Sektor energetike u Crnoj Gori je zarobljen. Evropska direktiva, kojom se uređuje proizvodnja električna energija iz obnovljivih izvora pisana je s dobrom namjerom, a u Crnoj Gori ima vrlo štetne efekte”.
Evropska javnost zna, a znaju i građani Crne Gore, da su mHE jedan od načina enormnog bogaćenja moćnih tajkuna i to na račun najbrojnijeg sloja građana, koje svakodnevicu preživljavaju suviše teško, a plaćajući dodatne procente na računima za struju.
Ipak, razvija se saznanje na Balkanskom poluostrvu da je zdrava životna sredina budućnost planete, a rječice, izvori i planinska jezera ekološko blago.
Nastaviće se