-Piše: prof. dr Veselin Jovović
Megdani su bili specifičan oblik borbe srednjovjekovnih junaka u našim krajevima. Naoružanje ratnika bilo je slično istočnjačkom, sa lakom opremom. Nošena je meka pancir košulja sa pričvršćenim pločicama za zaštitu najosjetljivijih djelova tijela. Kako je oružje bilo laganije omogućavana je veća pokretljivost boraca, a time i prirodnije kretanje, pa je ishod borbi najviše zavisio od psihofizičkih sposobnosti ratnika – vitezova. Narodne pjesme vrlo često opisuju fizičke sposobnosti pojedinih junaka kao i njihove okrutne megdane, posebno sa neprijateljem.
Trčanje nije imalo striktna pravila na narodnim nadmetanjima. Ona su se često donosila na licu mjesta, a zadatak je bio da se nadtrči protivnik na određenoj stazi. Trčanje je mnogima poslužilo kao sredstvo spasa od neprijatelja, pa oni koji su imali hitre noge mogli su „stići i uteći”, što se vidi iz narodne pjesme.
„Ne ludujte, Turci Lijevljani/ kad ne kazah za te hitre noge,/ kojeno su konjma utjecale,/ i ne kazah za junačke ruke,/kojeno su koplja prelamale” (Iz pjesme „Stari Vujadin”).
– „A Madžari igru započeše,/prvu igru trka pešačkoga,/kad potrča Oblačiću Rade,/on natrča tri stotin Madžara,/i šezdeset deca Karavlaha...”. (Iz pjesme „Smrt Vojvode Kaice”).
Bacanje kamena s ramena bio je omiljeni oblik narodnog nadmetanja i često je opisivano u narodnim pjesmama. Na ovaj način se odmjeravala snaga, kao i kod bacanja koplja i topuza, inače, vrlo važnih vještina u borbama srednjovjekovnih junaka. Ova nadmetanja koristila su se i u megdanima.
„Započeše kamena s ramena./Kamen dođe Kaici vojvodi,/Kad se baci Kaica vojvoda,/On nadbaci tri stotin Madžara,/I šezdeset deca Karavlaha...” (Iz pjesme: Smrt vojvode Kaice).
„Uze bacat kamena s ramena,/te Turetu dalek odbacio...” (Iz pjesme: Hajduci)
„Baci koplje bijelo Latinče, /na Miloša u prsi junačke.../ Eto tebe, od šta se ne nadaš,/pa on pusti zlatna šestoperca./Koliko ga lako udario,/ Iz bojna ga sedla izbacio”.(Iz pjesme: Ženidba Dušanova)
Skokovi su bili vrlo popularni, pa su u pjesmama vrlo često opisivani. Epski junaci su preskakali po nekoliko konja, doskakačući u sedlo poslednjeg. Preskakali su konje i na njima plamene mačeve, kao i određene prepreke.
„A Madžari igru započeše, /Treću igru skoka junačkoga, /A kad skoči Oblačiću Rade,/On nadskoči tri stotin Madžara,/ I šezdeset dece Karavlaha”. (Iz pjesme: Smrt vojvode Kaice)
„Po tri koplja u prijeko skače,/ po četiri nebu u visine.../Zaigra se preko polja ravna,/ i preskoči tri konja viteza,/ i na njima tri plamena mača”.(Iz pjesme: Ženidba Dušanova)
„Zaleti se kano lastavica,/ter preskoči dobri devet konja,/desetome na sedlo doskoči”.(Iz pjesme: Ženidba Sibinjanin Janka).
Rvanje je bila vrlo važna vještina koja je često bila presudna na megdanima, kao završni vid borbe. Rvajući se seoski mladići su pokazivali svoju vještinu i snagu, i to najčešće na seoskim svečanostima.
„Kad se Vuče viđe u nevolji,/on naćera vranca na đogata, /dok Turčina za grlo dokuči,/ oni oba u travu padoše,/ pa se nose po polju široku”. (Iz pjesme: Vuk Jerinić i Vukan Barjaktar)
„Od hitrije konja odskočiše, /za bila se grla dovatiše,/ te se dvije ale poniješe,/ na Goleču, na ravnoj planini,/ nosiše se ljetnji dan do podne”. (Iz pjesme: Banović Strahinja)
Penjanje je često opisivano u narodnim pjesmama. Penjanje je izvođeno uz zidove neke kule, uz pomoć čaršava, ili uz planinske litice. Na ovim aktivnostima pokazivali su izvanredne sposobnosti. Od spretnosti, snage i izdržljivosti pojedincima je često zavisio i život.
„Jevrosima moja mila sejo, /pusti meni jednu krpu platna,/ne bi li ti u grad utekao.../ Momčil vrati onu krpu platna,/pa se penje uz gradske bedeme, /gotov bješe u grad uskočiti”. (Iz pjesme: Ženidba kralja Vukašina)
Jahanje je bila vrlo značajna vještina, posebno u bojevima i na megdanima. Dobar konj koji je posjedovao dobre fizičke sposobnosti, uz to dobro dresiran za bojeve i megdane, cijenio se kao najbolji prijatelj.
„Pa on skoči na konja viteza, /ter polete kano soko sivi”. (Iz pjesme: Ženidba Sibinjanin Janka)
(Nastaviće se)