Dosadašnji pristup najavi gradnje vojnog poligona na Sinjavini ne liči na odgovornu državu, koja teži zajednici civilizovanih naroda i vladavini prava.

Zvaničnici naše države, u svim prilikama, na međunarodnom nivou, hvale se sprovedenim reformama i demokratskim procesima, a u suštini od toga skoro da nema ništa.

Strateško pitanje, kao što je gradnja vojnih objekata, sa složenom tehnologijom, referendumsko je pitanje. U suprotnom, ugrožena su elementarna ljudska prava, zagarantovana Ustavom.

Ministar odbrane Predrag Bošković je u razgovoru sa građanima lipovskih sela, 16. maja 2018. godine kazao: „U planu je razmatranje opcije da se na dijelu planine Sinjavine, koja pripada opštini Kolašin, gradi vojni poligon za gađanje i uništavanje viška naoružanja”.

On je još rekao: „Odluka o gradnji poligona nije konačna, već će biti donesena nakon što se uradi sve što je potrebno i pribave neophodne dozvole, i to oni (?) vide kao perspektivnu lokaciju”.

Posebno je mještane „obradovao” izjavom da građani neće odlučivati o gradnji vojnog poligona, već konačnu odluku donosi Vlada. Odbacio je tvrdnje da će to biti NATO baza, ocijenivši ih manipulacijama i dodao da će poligon na Sinjavini, isključivo, koristiti Vojska Crne Gore.

Ta izjava ministra izazvala je sumnju, pošto mu se jedan od učesnika skupa obratio riječima:

„Gospodine ministre, prošle godine, kada je na ovim prostorima održana vojna vježba, na putu od Lipovske Bistrice prema Kolašinu, nalazio se naoružan tamnoputi vojnik, koji je zadržao moju snahu sa djetetom nekoliko sati, iako je žurila u Dom zdravlja, radi ljekarske intervencije”.

Iz nastupa ministra može se uočiti da je zaobišao neka pitanja i nije bio dovoljno otvoren prema građanima, koji su mu rekli da će životima braniti Sinjavinu i Bistricu. Bošković nije rekao Lipovcima da su dva ministarstva u istoj Vladi izrazila rezervu prema projektu gradnje poligona, i to minsitarstva finansija i poljoprivrede i ruralnog razvoja.

Drugo, ministar Bošković nije kazao nijednu riječ o posljedicama na životnu sredinu, bez obzira što anliza uticaja na životnu sredinu nije bila tada urađena, mada je opštepoznato da takvi projekti proizvode posljedice na ukupni biodiverzitet.

Ministarstvo poljoprivrede i ruralnog razvoja kaže da bi gradnja vojnog poligona imala za posljedicu uništavanje mnogih ekosistema i rijetkih biljaka, šuma, a moglo bi se dodati da će se odraziti i na regionalni razvoj stočarstva. Ministarstvo finansija je ocijenilo da nijesu ispunjeni uslovi da se predmetna lokacija koristi za poligon, dok se ne riješe imovinsko-pravni odnosi, s obzirom na to da na tom prostoru postoje brojni objekti, različite strukture i namjene, koji su upisani u listovima nepokretnosti i koji su evidentirani kroz geodetske elaborate.

Uprkos protivljenju ta dva ministarstva, resor odbrane nastavlja aktivnosti izgradnje vojnog poligona, a javnosti saopštavaju da „za sada odustaju od plana da se na toj lokaciji obavlja uništavanje ubojnih sredstava”, navodno, iz razloga zaštite životne sredine.

Simptomatično je da Ministarsto turizma i održivog razvoja nije odlučno stalo u zaštitu prirodnog resursa, kakav je planina Sinjavina, radi ukupnog javnog i društvenog interesa i zaštite životne sredine i čovjeka koji vjekovima bitiše na tim prostorima, već se pozvalo da procjenu uticaja obavlja Agencija za zaštitu životne sredine.

Agencija za zaštitu životne sredine, pozivajući se na odredbe Zakona o procjeni uticaja na životnu sredinu, ocijenila je da se one ne odnose na projekte namijenjene odbrani. Te odredbe zakona su diskutabilne i treba ih mijenjati, jer stavljaju vojne objekte u mirnodopsko vrijeme, i to iznad interesa čovjeka i zaštite životne sredine, koji su u svakom pravnom aktu, počev od Ustava, glavni subjekt i nosilac svih prava i zagrantovanih sloboda.

PIŠE: Dragiša Dožić

(NASTAVIĆE SE)

---