„Al se Dora boju naučio,/kleče Dora do zelene trave, /visoko ga koplje preturilo“. (Iz pjesme: Bolani Dojčin).
Mačevanje je vještina sprovođena kako u boju tako i na megdanima. Ova vještina je vrlo često opisivana u narodnim pjesmama, pri čemu se posebno isticala spretnost, hrabrost i vještina mačevanja.
„A kad oni koplja izlomiše,/onda oštre sablje povadiše, /pa udari junak na junaka“. (Iz pjesme Vuk Jerinić i Vukan Barjaktar).
„Da je kome pogledati bilo, /kako sječe vojvoda Momčilo, /kako krči druma niz planinu.../Više tlači konjić Jabučilo,/neg′ što Momčil´ britkom sabljom s′ ječe“. (Iz pjesme: Ženidba kralja Vukašina).
„Koji ono dobar junak bješe,/što jedanput britkom sabljom mane, /britkom sabljom i desnicom rukom, /pak dvadeset odsiječe glava“.
(Iz pjesme: Tri dobra junaka).
Gađanje strijelom iz luka najčešće se sprovodilo na narodnim nadmetanjima u okviru narodnog višeboja. Ponekad je ono predstavljalo svojevrstan ispit, preko koga su pojedinci branili svoju čast ili čast svojih rođaka i prijatelja. U pjesmama se najčešće pominje gađanje jabuke kroz prsten.
„Ode Miloš pod bijelu kulu, /zape strijelu za zlatnu tetivu, /ustrijeli kroz prsten jabuku“.(Iz pjesme: Ženidba Dušanova).
„Miloš skoči na noge lagane, /uze strijelu za zlatnu tetivu, /ustrijeli na kulu jabuku“. (Iz pjesme: Ženidba Đurađa Smederevca).
Lov je zauzimao značajno mjesto u okviru tjelesnog vježbanja. On je bio omiljena zabava velikaša koji se najčešće organizovao nedjeljom. Lov je dosta opjevan u narodnim pjesmama, a prikazan je i na nekim slikama iz srednjeg vijeka. Lovilo se uz pomoć pasa, a u lovu na ptice koristili su se sokolovi. Od oružja najčešće su koristili luk, koplje i mač. Dugi niz godina najomiljeniji lov bio je uz pomoć sokolova. Lov je bio, takođe, važna grana pa su o njemu donošeni i posebni zakoni (Dušanov zakonik). Sokolovi i jastrebovi su posebnom dresurom pripremani za lov. Kraljevi i vlastela su imali čitave odrede sokolara, pravih majstora za gajenje i dresiranje ptica.
„On otide u lov u planinu, /i sa njime lale i veziri,/lov lovili po gori hodili,/sve planine obredili redom.../Lov lovio Vršačkom planinom,/lov lovio ljetnji dan do podne“.(Iz pjesme: Smrt vojvode Kaice).
„Podiže se srpski car Stepane,/iz Prizrena, mjesta ubavoga,/podiže se itar lov loviti, /od Veleža i vode Vardara“.(Iz pjesme: Nahod Momir).
„U Momčila čudan nahod ima../Svako jutro u svetu nedelju, /Rano rani u lov na Jezera“.(Iz pjesme: Ženidba kralja Vukašina).
Sinjska alka – kao narodna forma takmičenja, dosta se pominje i u stručnoj literaturi, zbog značaja u proučavanju naših običaja u srednjem vijeku, kao i tjelesnog vježbanja sa vojnom usmjerenošću, kako kod naših tako i kod drugih naroda. Takmičenje je propraćeno i svečanom povorkom, kako prije tako i poslije njega, kao i još čitavim nizom običaja koji po nazivima i po sadržaju predstavljaju ostatak jedne teške ali slavne prošlosti, u kojoj su naši narodi davali otpor zavojevaču.
Piše: Prof. dr Veselin Jovović
(Nastaviće se)
)){kind=small}
