-Preveo sa ruskog: VOJIN PERUNIČIĆ

Godine 1711. Petar ženi sina sa Šarlotom, folfenbotskom princezom, čija se sestra udala za austrijskog cara. Naravno, taj brak je sklopljen iz političkih interesa, ali, vjerovatno, Petar se uglavnom nadao u to da će ženidba opametiti, uozbiljiti i urazumiti carevića, a možda će i pokrenuti u njemu ljubav prema evropskoj civilizaciji.

Car je ponovio grešku svoje majke, koja ga je natjerala da se oženi Jevdokijom Lopuhinom. O tome koliko se taj brak pokazao nesrećnim, dosta uvjerljivo govore riječi, koje je jednom izrekao Aleksej: „Natovarili su mi na vrat ženu–vješticu”. Žena-strankinja je postala za njega teško breme, tim više što je carević cijelo to vrijeme iskreno volio običnu djevojku sa sela Jevrosimu. Samo pored nje se on osjećao dobro. Otac nije odobravao tu vezu. Iako nije bio licemjer, on se razveo od svoje prve supruge i dozvolio sebi da se ponovo oženi, ali ovog puta ne iz računa, već iz ljubavi prema kćerki običnog litvanskog seljaka, Martom Skavronskom, koja je kasnije dobila ime Jekaterina. Prije toga nego je postala Petrova žena i ruska carica, prvo je bila udata za švedskog dragona, a zatim je bila ljubavnica većem broju gospode, među njima i feldmaršalu Šeremetjevu i knezu Menšikovu. Ovaj zadnji je 1705. godine nerado pristao da ustupi caru ovu veoma privlačnu ženu.

Jekaterina je bila idealna žena za Petra, voljela je sve za šta je on bio zainteresovan, bila je spremna da podnese sve teškoće vojničkog života bez imalo nervoze i, kao niko drugi, umjela je da smiri i oraspoloži pobješnjelog muža. Znajući sve to, tim više je teže shvatiti zašto je Petar, koji je okusio ružnu stranu nesrećne ženidbe, natjerao sina da stupi u brak sa princezom Šarlotom.

Međutim, brak carevića je bio kratak, žena mu je umrla odmah po rođenju sina, budućeg cara Petra II. Na dan njene sahrane 27. oktobra 1715. godine, Aleksej je dobio neprijatno i prijeteće pismo od oca, u kojem je car svodio račune njihovih međusobnih odnosa i konstatovao činjenicu da princ ne želi i da nije sposoban da upravlja zemljom i dao mu do znanja da ga lišava prava za prestolonaslednika. Prividno se složivši sa ocem i čak obećavši mu da će da se zamonaši, carević je pobjegao kod svog rođaka u Beč i tako doveo Austriju u nezgodan položaj, koja je morala da uđe u konflikt sa Petrom ili preda carevića.

Detektivsko-politička priča o potrazi i vraćanju carevića u otadžbinu je posebna tema i o tome je napisano dosta. Po meni, ima i važnijeg od toga. To je poslednji tragični sukob između stare Rusije i nove Rusije, koji se dogodio na suđenju careviću Alekseju.

Petra možemo prekoriti za to što je ruski narod morao da plati toliko visoku cijenu zbog reformi, ali se treba prisjetiti da on nije štedio ni sebe lično radi budućnosti zemlje, kao ni svoga sina. Bilo je potrebno bezgranično vjerovati u svoju ideju za sprovođenje reformi, da bi donio odluku da preda sina u ruke dželata.

Sa druge strane, možemo navesti dosta dokaza o Aleksejevoj malodušnosti, ali treba priznati da je u odlučujućem momentu, kad se pojavio pred sudom, pokazao ne samo svoje slabosti, nego i hrabrost. Carević je pokazao da ima svoje mišljenje o Rusiji, svoj sopstveni stav i da je spreman da brani tu svoju poziciju.

Ta odlučnost carevića i izjava da ga podržava cijela zemlja bili su toliko neočekivani, da su mnogi pokušali da to objasne psihičkim rastrojstvom Alekseja. Izgleda da je bilo sve uzalud. Okolnosti su se namjestile drugačije, carević bi vjerovatno mogao da računa na dosta veliku podršku od strane nezadovoljnog naroda. Princ je stvarno osjećao iza svojih leđa snagu opozicije Petrovim reformama i iskreno je bio ubijeđen u svoju moralnu ispravnost.

U toku mučenja, a bio je mučen više puta, Aleksej je odao svoje drugove i saučesnike zavjere. (Odmah poslije smrti carevića vlast je kaznila trojicu seljaka, koji su ispričali da su vidjeli jednom van grada kako je carević uveden u štalu, odakle su se čuli njegovi krici i jauci.) Mnogo šta je Aleksej, vjerovatno, morao da prizna dok je bio mučen, tako da ovi ili drugi detalji njegovih izjava mogu izazivati sumnju. Ali politički stav carevića je bio očigledan u bilo kom slučaju.

Na ispitivanju on je izjavio:

„Kad sam čuo za meklenburšku pobunu ruskih vojnika, o čemu su pisale novine u inostranstvu, ja sam se obradovao i rekao da Bog tako neće, to kako želi moj otac i ako bi se desilo da me pobunjenici pozovu, ja bih im se rado pridružio”.


(NASTAVIĆE SE)

---