-PIŠE: TOMAŠ ĆOROVIĆ

Rodonačelnik svešteničke kuće Popovića iz Tepaca je pop Stevan Dubljević. On je bio sveštenik u rodnoj Pivi. Negdje oko 1770. godine, bježeći od turske osvete, poselio je za Srbiju. Izabrao je da rijeku Taru pređe u Tepcima jer je tuda bilo bezbjednije. Na putu sa porodicom, prije nego je trebalo da pređe plahovitu rijeku, zanoći kod seoskog kneza Milutina Badnjara. Pošto je neposredno prije toga u selu umro mjesni paroh Gavrilo Tuta Badnjar, domaćin ga zamoli da sjutra ujutru, prije nego ga isprate preko Tare, odsluži službu u seoskoj crkvi. Crkva je bila skoro podignuta-obnovljena uz dozvolu turskih vlasti. Bio je važan praznik, pop Stevan je znalački odslužio liturgiju i oduševio mještane koji su listom došli to jutro u crkvu. Poslije službe, prvaci sela donesu odluku da popa po svaku cijenu zaustave i odvrate od selidbe. Prvo mu objasne da Turci ne zalaze tako često u Tepca, drugo, naseliće ga na imanju popa Gavrila koji nije imao potomstva i još pride, bratstvo Badnjar će mu ustupiti trećinu porodičnog prava u plemenskoj imovini. Domaćini su posebno bili široke ruke jer je sveštenik Stevan imao četiri poodrasle ćerke, koje će se vjerovatno tu i udati i imovina opet ostati Tepčanima. Pop je dobro porazmislio, pritvrdio dogovor sa mještanima i napisao svetenciju na koju su se znakom krsta potpisali nepismeni domaćini. Pop je ubrzo dobio sina kome će dati ime Milutin. Pop Stevan će dugo godina biti sveštenik u Tepcima i steći ime od ugleda. Zbog njegove mudrosti narod će ga prozvati Mazalica, nadimak koji i danas nose njegovi potomci. Kada je negdje išao u Bosnu da obiđe kćer koja je tamo bila udata, stradao je od neke hajdučke družine. Pošto su ga ubili, hajduci prilikom pretresa, nađu u bisagama njegov krst i epitrahilj, vide o kome se radi i sahrane ga ispred crkve u Dobrunu gdje mu se i sada, prema predanju, grob nalazi.

Popa Stevana je naslijediio sin Milutin koji će po ocu popu, ponijeti prezime Popović kao i svi budući naslednici po muškoj liniji. Milutin se rodio u Tepcima, negdje oko 1775. godine. Oženio se Marom, ćerkom Radovana Šljivančanina iz Šaranaca, sa kojom je imao sedam sinova. Pop Milutin je umro 1825. godine od epidemije kuge.

Svešteničku lozu će produžiti Gavrilo, najstariji sin popa Milutina. Rukopoložen je 1825. Godine, odmah poslije iznenadne očeve smrti. Imao je sina Milovana i šest ćerki. Jedinca sina je pripremao da ga naslijedi pa ga je poslao da se uči pismenosti i svešteničkom pozivu u Manastiru Morača. Međutim, nikada nije rukopoložen za sveštenika. Pop Gavrilo je bio preko 50 godina paroh tepački, sve dok nije prispio unuk Stevan da ga naslijedi.

Stevan je rođen 1860. godine u Tepcima. Sin je Milovana i majke Božane ćerke Sekule Cerovića. Rukopoložen je 1879. godine u manastiru Ostrogu od strane episkopa zahumskog Visariona Ljubiše i postavljen za paroha jezerskog na Žabljaku. Ubrzo se upokojio prota Gavrilo pa on preuzima parohiju u Tepcima. Pop Stevan je 1891. godine odlučio da se seli za Srbiju, nastavio je put kojim je krenuo njegov predak i imenjak.

Pred napuštanje parohije, između ostalog će zapisati: „...A danas pri mom polasku u Srbiju činim ovaj napis radi svog dvanaestogodišnjeg rada, tj. službe u crkvi i državi i radi toga da bik čitače na sebe obratio počem se sada preseljavam u Srbiju. I ne radi časti ni radi slave, i ne radi sreće ni užitka, no što ovog suda glave ne daše mi vaj boljitak. Uzrokom nerodnih godina, a živjeti na vrlo slaboj parohiji izložen bik raznim teškoćama, koje mi ne bi moguće savladati, preselih se u Srbiju, želeći Otačestvu svome srećan ostanak, bolju budućnost, višu državnu i kulturnu snagu, 29. septembra 1891. godine.” Sa popom Stevanom se završava sveštenička loza Popovića u Tepcima.

Pop Stevan je dobio parohiju u selu Dračić, desetak kilometara južno od Valjeva. Selo je imalo školu, ali nije imalo crkvu, pa su mještani na službu i pričešće morali ići u Manastir Ćelije. Pop Stevan je svojim trudom i umijećem uz pomoć parohijana, sagradio crkvu u selu. Prota Stevan će nastavio službu u Valjevu kao arhijerejski namjesnik i decenijama je biti cijenjeni narodni poslenik. Upokojio se 1943. godine poslije 58 godina službe. Sahranjen je u porti crkve u selu Dračiću.

NASTAVIĆE SE

---