Pisma iz logora u Dahau objašnjavaju nam da je Bog u dva svjetska rata udario Srbiju strašnije nego ijednu drugu zemlju zato da bi se povratila od svojih zlih puteva, da ne bi bili otpadnici i prostaci koji se klanjaju zlatoljupcima – očajnicima koji ništa ne daju, već i samu dušu uzimaju. Nikolaj savjetuje Srbima da zatisnu uši kada zlatoljupci govore o političkoj ekonomiji, a otvore ih dobro kad čuju da se govori o Jevanđelju Hrista Boga.

Nikolaj na mnogim mjestima u svom djelu „Kroz tamnički prozor” pominje tragične nesuglasice oko vjere između prvosveštenika Zapadne crkve i Istočne pravoslavne crkve. Prvosveštenici koji su sebe istakli kao nepogrešive bili su vremenom odbačeni i u samoj svojoj sredini, jer su govorili o carstvu nebeskom, a grabili za sebe carstvo zemaljsko, savjetovali kneževima da se ne bogate, a sami se bogatili, odvraćali od vlastoljublja, a sami kupovali vlast na sve strane. I najzad, narod u mnogim zemljama Evrope, pogotovu oni učeni, odbaci takve pastire. Nažalost, u svom buntu, oni odbaciše i Hrista. Jedna krajnost izazvala je drugu krajnost. Prkos je zavladao na obje strane. Nekada hrišćanska, Evropa je stvorila pretpostavku da u znatnoj razmjeri postane ateistička. Evropski ateizam, kojemu je svojstven duh protivljenja i sumnje prema svakom autoritetu, nije oslobodio čovjeka u smislu spasa od zlih ljudi i služenja blagotvornim zakonima, već je porodio nove tirane, koji su bili suroviji od ranijih.

Shvatajući koliko vladajuće ideje na Zapadu često nemaju utemeljenja u nasleđu koje je bilo spasonosno za naš narod, Nikolaj poručuje Srbima: hodite mudro kao i preci vaši, ne dajte svakome da vam bude pastir, poštujte dobre sveštenike kao djeca roditelje, da vam dobro bude i da dugo poživite na zemlji. Kao ličnosti, vi ste članovi Crkve Hristove ili porodice Božije. Biti hrišćanin znači – znati i osjećati prisustvo živoga i pobjedonosnoga Hrista svaki dan i svaki čas.

Molitveni duh vladike Nikolaja prisutan je u knjizi „Kroz tamnički prozor” najviše kao ispovijest, nekad kao vapaj, a često i kao osuda svega što nije po Bogu. Kad se moli, on želi da u svemu bude volja Božija; da dostignemo stepen sinova Božijih i da plamtimo sinovskom ljubavlju prema Bogu i Njegovim svetiteljima. U jednom svom pismu, od početka do kraja, niže molitve u kojima priziva svoje nebeske zaštitnike; pominje Svetog Dimitrija i traži da pomiluje sve Srbe, njegove svečare, žive i umrle. Tako isto moli i arhangela Mihaila, mati Paraskevu, Kozmu i Damjana, Ognjenu Mariju i, na kraju, završava molitvom Presvetoj Bogorodici.

Narodima zemaljskim, kaže Nikolaj, treba kao hljeb ono što ima srpski narod. Molitve iz naše golgotske prošlosti su zadužbine kojima se možemo predstaviti ne samo Evropi, već cijelom svijetu. Naši manastiri – Studenica, Gračanica, Dečani, Žiča, Pećka patrijaršija, manastiri Crne Gore i Fruške gore, a naročito manastir Hilandar – ukras su evropskog prostora, htio to neko da prizna ili ne. Sveti vladika Nikolaj želi da osnaži samopouzdanje svoga naroda učeći ga čime treba da se predstavi pred svijetom. Vladika Nikolaj uči da treba najprije voljeti one svoje najbliže i srodne po duhu i vjeri, pa dalje, one koji su udaljeni i sve koji postoje. On misli da je pretjerani univerzalizam kod Srba oslabio sposobnost za neposredni odnos sa onima za koje smo najviše odgovorni. Izgubili smo vitalnost zajedništva i sposobnost da odolimo iskušenjima koja često potresaju naš narod, naročito u novije doba.

Ova knjiga je sačinjena u vidu poruka srpskom narodu. Vladika Nikolaj u svom spisu „Kroz tamnički prozor” gotovo da ništa ne govori o samom logoru gdje je bio zatočen. Sve što piše, u stvari, iskaz je o jednom svijetu koji se sav pretvorio u Logor – u kojem su surovost i nečovještvo narasli do nesagledivih razmjera.

Vinovnici strašnog krvavog Prvog i Drugog svjetskog rata su ljudi koji su izgubili svojstvo blagočestivosti. Kada i jedan čovjek izgubi svojstva čistote i ljepote, to ima nesrećan ishod i po druge ljude. Još od Kaina i Avelja, po Nikolaju, bratoubistvo u sve većem broju potresa svaku epohu. Vladika Nikolaj pominje strašnu tragediju čovječanstva već od praroditeljskog grijeha Adama i Eve. Ljudska pamet i ljudska ruka ne mogu bez Boga stvoriti blaženstvo. Iako to nije moguće, čovjek je uporan da sve čini po svojoj volji, kaže episkop Nikolaj.

PRIREDILA: PETKA LUKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)

---