Vladika Nikolaj tvrdi da su dva pitanja dovela do haosa svjetskog rata. To su pitanje ličnosti i pitanje zajednice. U rijekama krvi rješavano je pitanje individualizma i pitanje socijalizma i oboje se nije moglo dovesti u sklad, zato što se prestalo vjerovati da je ličnost hram Duha Božijeg, a društvo nije imalo potrebu za tim da bude sveta i Bogom blagoslovena zajednica. Ova dva mučeća pitanja, pokazalo se, nerješiva su bez vizionarskog programa koji je objavljen Hristovom Besjedom na Gori o blaženstvima, prije dva milenijuma.

Iskustvo srpskog naroda povodom ovih pitanja je, prema Nikolaju, veliko i dragocjeno. Pokloniti se sa strahom i trepetom svevišnjem Bogu, zatražiti spasenje, to naš narod zna. Učila ga je tome Crkva svetosavska i svenarodna. Manastire: Hilandar, Studenicu, Žiču, Ravanicu, Manasiju i dr. on naziva banjama preporoda, u kojima su se Srbi učili šta je čovjek i šta je društvo i sve poimali skladno, čuvajući se od suparništva i mržnje. Vinovnici dva svjetska rata bili su oni koji ne vjeruju da je važan jedan kao mnogi i svako od mnogih kao jedan jedini. Instrumentalizacija pojedinca i zajednice u svrhu pohlepnosti i otimanja je pojava koja je bila svojstvena despotskim imperijama. Duh pohlepnosti i bezbožništva neće pobijediti narode koji imaju veliko iskustvo u održavanju unutrašnje čistote duše, čistote srca, volje, savjesti, misli i svake blagočestivosti. Ljepota i čistota kao fenomeni, u knjizi „Kroz tamnički prozor” nijesu izolovano istaknuti i objašnjeni, već su implicite dati kroz proročki iskaz koji nije moguće rastumačiti sasvim do kraja.

Vladika Nikolaj zapaža da svi ljudi sebi žele sreću, ali, sa druge strana, sve čine da budu nesrećni. Jeziva ratna nesreća, koja se smrtonosno pronijela širom planete, čovjeka je zadesila da bi se izbjegla još gora nesreća. Prema njegovom mišljenju, ono što je gore od ratne nesreće jeste ugašenost duha i potpuna smrt duše. Smrt duše su: široki put razuzdanosti i drske vulgarnosti đavolske, laž i samoljublje, nepoštenje i razvrat, krađe i otmice, mržnja i očajanje. Kada se sve to uskovitla na tom širokom putu, koji se na prvi pogled čini lak i prostran, nastane drama u kojoj suparništvo i osvetoljublje poprime razmjere svjetskog rata.

Otpad od Boga je prvi uzrok mržnje. Povedeni mržnjom, neki hrišćanski narodi su svaki uticaj Hristov u društvu, školi, politici, u međuljudskim i međunarodnim odnosima, nauci i umjetnosti, osporili i omalovažili. Ali, nije se igrati sa Bogom, upozorava Nikolaj. Vavilonski car Navuhodonosor u zenitu svoje moći ne sjeti se Boga – sebe istaknu kao boga nad bogovima i cara nad carevima. Zato bi prognan između ljudi i neko vrijeme živio je sa zvijerima poljskim i pasao travu kao goveče, sve dok ne shvati da Svevišnji carstva ljudska oduzima i daje kojima hoće. Poslije toga, povrati mu se um, te on, kao sasvim drugi čovjek, ponizi se pred Gospodom Bogom i pokloni se Njegovoj sili i do smrti carovaše kao ponizni sluga Boga živoga. Kada čovjek misli postići sve svojom snagom, bez Božije pomoći, tovari na sebe teško breme, surovi jaram. Ljudi govore o moći, a niko nije tako moćan kao Hristos. Ljudi govore o veličini, a niko nije tako velik kao Hristos. Ljudi govore o dobroti, a niko nije tako dobar kao Hristos. Ljudi govore o slavi, a niko nije tako slavan kao Hristos. Nikolaj nas uči da je svaka slava mimo Hrista ne samo prolazna i lažna, nego i opasna.

Prevelika je sreća za ljude što se Bog javio u tijelu. Car nad carevima došao je s prepunim rukama darova, da bude hrana gladnima, zdravlje bolnim, utjeha tužnim, svjetlost slijepim, put i putovođ zbunjenim, pastir zalutalim, mudrost neukim, otac sirotim, svima sve. Vladika Nikolaj u svojim mislima razlikovanja dobra i zla stalno ima pred očima lik Hristov. U svjetlosti tog lika on sagledava stanje tadašnje Evrope, za koju tvrdi da se uprtila u teški jaram koji je surov i nesnosan, a laki jaram Hristov ne uzima, iako je to breme lako. Nesnosne brige opterećuju ljude koji izbjegavaju Hristov laki jaram.

PRIREDILA: PETKA LUKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)

---