Ljudi su, kaže Nikolaj, osilili zbog djela ruku svojih. Napravili su mašine, gradove, fabrike, i pomislili da je to sve bez Boga, a ne pitaju se u čijem domu su sve to napravili i gdje to koriste. Nikolaj kaže – naučni pronalasci su dar od Boga, ali je do čovjeka što nekad sve to koristi za ubijanje i razaranje.

Nikolaj razmišlja – šta je sve Hristos učinio za Evropu. Učinio je, kaže, da se osveti i prosvijetli, i očisti od neznaboštva i idolopoklonstva. Evropa se hvalila hrišćanstvom kao svojim najdragocjenijim nasljeđem i najvećim dostojanstvom. Slavljenje Hrista i propovijedanje Hrista svim kontinentima i svim narodima, to je bila Bogom određena misija evropskog kontinenta. Bez Hrista, Evropa bi, kaže Nikolaj, bila najsiromašniji prosjak i najbezočniji pljačkaš ovog svijeta. Oni, koji druge narode vide kao niže od sebe, nemaju sposobnost misije u spasonosnom smislu, već samo nameću surovi jaram varvarski. Hristos govori Evropi da je ona u Njegovo ime krštena i da treba da ostane vjerna Njemu i Njegovom Jevanđelju. Ukoliko se oglušimo i ne budemo vjerni – vratiće se prehrišćanski varvarizam u stostruko većem užasu.

Samo kroz srodstvo s Bogom može se pojmiti srodstvo ljudi. Osnovna čitanka hrišćanske vjere je nemati zlobe u srcu i nemati laži na jeziku. Ako je srce ispunjeno zlobom, ne može jezik govoriti pravdu, govori Nikolaj. Zloba i laž su dvije palikuće koje su proizvele požar cijelog svijeta u dva svjetska rata. Te palikuće radiće na tome da izazovu i treći svjetski požar, strašniji od ova dva ranija.

Knjiga „Kroz tamnički prozor” ima svoju proročku dimenziju kroz brojne poruke. Te poruke više su kao vizija ili konstatacija posledica pogrešnih pristupa koji su u evropskoj kulturi nastajali i sa oduševljenjem prihvatani, a potom sa razočaranjem odbacivani. Nikolaj, povodom društvenih, religioznih, pravnih i svih egzistencijalnih pitanja, afiriše maksimalno hristocentrični pristup. Za njega je nedostatak tog pristupa Evropi donio nesreću i užas ne samo u vrijeme ratova već i u miru. Misli koje Nikolaj ima povodom srpskog naroda su apologija žrtve, pohvala čovjeku koji podnosi nevolje kao pravedni Jov. Na više mjesta on svoj narod upoređuje sa Hristom koji je raspet na Krstu. Njegova ljubav prema srpskim svetiteljima iskazuje se molitveno. Moli da posreduju da se niko ne odvrati od vjere u Boga, makar i po cijenu da se izgubi zemaljsko carstvo. Kosovski zavjet je pristup hristocentrični i viteško stradalni. Putnik sam i gost na ovoj zemlji – govorili su stari; to je bila njihova vizija i osjećanje života.

U Bibliji se pominju nebrojeni putevi: put sveti i nesveti, put pravde i nepravde, tame i svjetlosti, milosti i pakosti, spasenja i propasti. Kroz cijelu istoriju srpskog naroda, pogotovu od Svetog Save, pravi put je sveti, uski put, a suprotno tome je široki put nepravde i propasti. Nikolajevo rodoljublje je istaknuto i na korist drugih naroda, koji su čak bili neprijatelji. Kada kritikuje silnike ovog svijeta – on nema mržnju, već hrabrost da kaže što malo ko drugi smije. Ima i danas takvih koji se plaše da pomenu Nikolaja u svijetu novih moćnika i silnika, ali, upravo baš danas, takav svijet može mnogo da nauči iz knjige „Kroz tamnički prozor”. Oni koje je najviše kritikovao, zapadnoevropsko čovječanstvo, njemu je, još za života, iskazalo poštovanje i blagodarnost. Dobijao je na poklon građevine koje su danas pravoslavni hramovi u centru najvećih gradova Evrope i Amerike. Nikolajev odnos prema narodima i Evrope i Azije bio je apostolski, u smislu Hristove zapovijesti: „Propovijedajte svim narodima u ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Amin.”

PRIREDILA:PETKA LUKOVIĆ

(KRAJ)

---