-PIŠE:BORIVOJE ĆETKOVIĆ

U „Autobiografskim kazivanjima, I”, 1982. Tito govori o događajima od avgusta 1937. do januara 1939. godine, a odnosili su se na regulisanje odnosa u KPJ i izbor novog generalnog sekretara. Tito pominje da je Rodoljuba Čolakovića poslao u Pariz, jer je Gorkić pošao u Moskvu, i u sjedište Kominterne. Prvo što je uradio, Tito je, kako sam kaže, „likvidirao tehnički aparat pri CK”. Tito (Valter, pseudonim) vrši nova razmještanja u KPJ i dijeli zadatke saradnicima. Dr Petranović navodi da je „Josip Broz na čelo KPJ stupio u vrijeme dok su tekle velike Staljinove čistke u kojima su stradali dr Sima Marković, Milan Gorkić, Filip Filipović, braća Vujović Radomir i Grgur, Đura Cvijić, Vladimir Ćopić, Ivan Gržetić i dr. Stradalo je preko 800 jugoslovenskih komunista, a među njima oko 120 funkcionera. Šta se sve dešavalo u Moskvi i Kominterni nije mi poznato, ali se zna da je Valter početkom januara 1939. dobio saglasnost za put u Jugoslaviju, budući da je Sekretarijat Kominterne 5. januara 1939. prihvatio Brozov izvještaj, odobrio njegov rad i poverio mu da formira novi CK KPJ”. (Pod. B. Ć.)(Petranović, Istorija Jugoslavije 1919–1988, 1988.)

Po mišljenju dr Božidara Jakšića Staljin je „poubijao više istaknutih jugoslovenskih komunista nego sve vlasti međuratne Jugoslavije, iako je vodila oštru represivnu politiku prema svima kojima je cilj bio razbijanjanje Jugoslavije, a naročito prema komunistima”.

U međuratnom periodu jugoslovenske vlasti ubile su Đura Đakovića, organizacionog sekretara CK KPJ, dok je u Sovjetskom Savezu stradalo šest političkih sekrtara (mada je funkcija mijenjala ime): Sima Marković, Filip Filipović, Jovan Mališić, Đuro Cvijić, Antun Mavrak i Milan Gorkić. Stradali su zapravo svi prethodnici Josipa Broza na čelu Partije koji su bili u Sovjetskom Savezu. (Pod. B.Ć.) Situacija sa SKOJ-em bila je drukčija, što je sasvim razumljivo.(Jakšić, Vreme revolucije? 1989.) Zanimljivo je da u vrijeme najžešćeg sukobljavanja sa Staljinom nijesu pominjani jugoslovenski komunisti stradali 1937.godine, mada je to bio jak argument u ideološkom sukobljavanju sa IB-om.

Po Titovom kazivanju delegati iz zemlje odabrali su ga kao stalnog predstavnika Jugoslavije pri Komiterni. Međutim, „po višoj odluci bili su prisiljeni da umjesto njega mene imenuju Milana Gorkića. On je proveo 12 godina u Moskvi, počevši kao malen funkcioner i uspinjući se dalje pomoću službenih predstavnika Komiterne, dok nije postao generalni sekretar jugoslovenske partije... Kad sam se vraćao u Jugoslaviju 1936. godine dao mi je krivotvorenu putnicu i rekao mi kojim putem da idem. Međutim, kako se već ranije događalo da bi drugovi, koji bi putovali prema njegovim uputama, bili hvatani na granici, odabrao sam svoj vlastiti put. Nedugo zatim Gorkić je bio otpušten. On je bio taj koji nas je tokom svih tih godina izdavao policiji. O njemu se više nije ništa čulo...Početkom 1937. godine Kominterna me je imenovala na ispražnjeno mjesto ja sam se prihvatio reorganizacije Partije. Vidio sam pogreške koje su ranije počinjene i imao sam jasne zamisli o tome što bi trebalo poduzeti. Prva od tih bila je da se centrala Partije mora preseliti iz inozemstva i ponovo smjestiti u Jugoslaviji među radništvo i seljaštvo, među vlastiti narod, dijeleći njegovu sudbinu”.

Gorkić je, prema Jakšiću (poziva se na meritorna sovjetska dokumenta), stradao nevin i smatra „da bi iz tih dokumenata moglo ako ne saznati, a ono naslutiti kome je bilo u interesu da on nestane”. U tim teškim, smutnim vremenima glavu je bilo lako izgubiti, ali je trebalo veliko umijeće da se ona sačuva. Vremena za nepristrasna prosuđivanja nikako da dođu – partijsko jednoumlje zamijenilo je višepartijsko bezumlje. O istoriji se, kako je rekao pjesnik Dušan Matić, pjeva ili joj se sudi.

Gorkić, kao prvi čovjek partije u periodu 1932–1937 je, po Jakšićevom sudu, doprinio njenoj obnovi i ostavio joj u nasleđe bogato političko i publicističko djelo.


(NASTAVIĆE SE)

---