-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Ima podataka koji govore o tome da je, u isto vrijeme kada je Svetozar Pribićević ustajao u odbranu Srbije – što smo vidjeli u prošlom nastavku – tinjao duh nezadovoljstva među Srbima s prostora bivše Trojedne kraljevine. Primjera radi, nekorektan odnos jugoslovenskog poslanika u Vatikanu, dr Luja Bakotića, koji je, bez pravih razloga, usporavao povratak sina profesora Milana Rešetara, službenika poslanstva, u zemlju, po zahtjevu ministarstva, uticao je da uvaženi lingvista, Srbin katolik konstatuje: „[...] kad bismo ja i Duško bili Srbijanci ne bi se s nama tako postupalo”. Zbog sličnih pojava, Rešetar je bio vrlo zabrinut jer „[...] ovakovi slučajevi, koji se, nažalost, preveć često dešavaju, potkopavaju kod vrlo mnogo `Hrvata`, a bogami i `Srba` priječana, ugled i simpatiju što je kod njih imala Srbija”. Kada se Dušan Rešetar konačno vratio u zemlju, u ministarstvu ga je dočekala vijest da se sprema otpuštanje činovnika i da će možda i on biti među otpuštenima. „[...] Nažalost sam uvjeren da će mjesto Duška, ako ga Pašić zbilja izbaci, ostati koji mlađi nekvalifikovani Srbijanac, pa će mi to biti jedan od mnogih dokaza da je Srbija, poslije ovih velikih događaja, ostala duševno tako malena kakva je bila prije njih kad je u nama Srbima preko Save i Drine (a da o Hrvatima i Slovencima ne govorim!) vidjela samo `priječane` i `švabe`” – komentarisao je brižni otac i zaključio: „To će isto biti lijepa nagrada za moje srpstvo i za moj naučni rad, pa i za srbofilstvo i deset puta znatniji rad Duškova djeda”. Uprkos svemu, ovaj istaknuti naučnik nije bio nimalo pokoleban u svojim nacionalnim osjećanjima: „[...] moje je srpstvo odviše čvrsto zasađeno u srce mi i u dušu, pa ni ovakvi nepravedni i grubijanski postupak nekih srbijanskih činovnika neće ga ni malo promijeniti [...]”.

U svojim memoarskim zapisima i Gojko Nikoliš je opisao jedno uistinu neprijatno iskustvo, koje je stekao prilikom pokušaja da postane beogradski đak; te 1921. godine, direktor gimnazije imao je primjedbe na njegovo prezime, netaktično ga uvjeravajući da ono mora glasiti Nikolić, a ne Nikoliš. Prirodno, dječak je osporavanje jedne komponente svog identiteta doživo kao pravo nasilje.

Uopšte, Srbi iz Hrvatske, kao autentični predstavnici srpstva, imali su čitav niz primjedbi u odnosu na Srbiju i Beograd. Između ostalog, smetalo ime je opšte „stanje duha” u Srbiji, tj. nepovjerenje i netrpeljivost koju su njeni žitelji, navodno, ispoljavali prema svemu što je dolazilo iz drugih krajeva zemlje. I dok je u srpskom narodu u Hrvatskoj ipak vladalo uvjerenje da su „ljudi u Srbiji anđeli” i da je u Srbiji „divno i krasno”, pripadnici njegove intelektualne i političke elite pokušavali su da to oduševljenje svedu na pravu mjeru. Milan Pribićević je tako Srbima u Hrvatskoj i dalje sugerisao da vole i poštuju Srbiju, ali ih je ubjeđivao u to da „nije svaki Srbijanac svetac” i da sve što dolazi iz Srbije nije a priori dobro. Ipak, bilo je i onih koji su pokazivali razumijevanje za Srbe iz Srbije. Dr Milovan Grba je, na primjer, odnos „Srbijanaca” prema „prečanima” objašnjavao s naučnog stanovišta. Prema njegovim saznanjima, izvjesno nezadovoljstvo „prečanima” javilo se u Srbiji u doba kralja Milana Obrenovića, kada su ovu malenu, slobodnu i nezavisnu državu počeli da naseljavaju i „prečani”, koji su, ikao često sasvim prosječnih sposobnosti, pretendovali na najviše položaje smatrajući da na njih imaju sva prava samim tim što dolaze iz jedne neuporedivo razvijenije i obrazovanije sredine. U isto vrijeme, Srbija je, zahvaljujući već razuđenoj mreži škola, od najnižih do najviših, imala znatan broj mladih školovanih ljudi. Upravo u njihovim redovima javila se izvjesna ogorčenost što su „prečanskim” intelektualcima mediokritetima bila otvorena sva vrata, te su oni lakše i brže pravili karijere i zauzimali ugledne pozicije.[...]


(NASTAVIĆE SE)

---