Ni sve te muke koje su pretrpjeli na putu od Kolašina do Soluna, ni logorska bespomoćnost i bezizlaznost u kojoj su se našli, nijesu ipak pomirili, urazumili i opametili ljude-logoraše u mučilištu Pavlos Melas – ostali su i dalje zavađeni i zakrvljeni iako su dijelili sudbinu.
Četnici, dželati i apsandžije iz kolašinske „kuće oplakane”, kao i oni koji su ovdje dovedeni kao pripadnici kraljevske vojske u otadžbini iz drugih krajeva Crne Gore, Srbije, Bosne i Hercegovine, odmah su se organizovali i počeli da zavode svoju vlast – da i u njemačkim logorskim žicama zlostavljaju zatvorenike iz Kolašina i pristalice Narodnooslobodilačkog pokreta koji su dopali u ropstvo.
Naravno, posebno su bili kivni komunistima i bivšim partizanima, bundžijama i nepokorima, i vrebali svaku priliku da ih tiranišu i tuku.
Milosav Babović posebno ističe stradanje
Radomira Janketića,
Gojka Durutovića,
Milivoja Grandića i
Milije Pođanina, a kad su se jednom tako zagnali i na
Mihaila Lalića, za veliko čudo, u odbranu su mu stali vasojevićki četnici i nijesu dopustili da padne u ruke batinašima, grupi bosanko-hercegovačkih četnika.
Milosav Babović ističe da je već od prvog dana kod mnogih počela da tinja ideja o bjekstvu iz logora i da su najvatreniji zagovornici bili upravo Janketić, Pođanin i Grandić. Sve je to, međutim, dugo bilo skopčano sa neprelaznim preprekama i problemima među kojima je najveći bio neznanje grčkog i nepoznavanje terena, a naročito nemogućnost da se uspostavi kontak i sigurna veza sa grčkim oslobodilačkim pokretom ELAS.
Početkom 1944. godine u logoru se, međutim, pronijela vijest da je, navodno,
Milan Nedić izdejstvovao saglasnost Njemaca da se logoraši koji to žele mogu vratiti u Srbiju, naravno pod uslovom da se bore protivu komunista. Četnici su odmah razvili veliku agitaciju i propagandu pokušavajući da pridobiju što više pristalica za tu ideju, pa i među zatočenicima kolašinskog zatvora, čak i među onima koji su bili osuđeni na smrt. Naravno, Radomir Janketić, Grandić, Pođanin i oni do kojih im je bilo i najviše stalo, odmah su im stavili do znanja da sa njima neće ni u istu crkvu.
Nadajući se, valjda, da će ubijediti i pridobiti makar mirnog i uvijek ćutljivog Mihaila Lalića, grupa Vasojevića, na čelu sa doktorom
Dušanom Cemovićem, došla je jednog dana i njega da pita šta misli o toj ideju i mogućnosti za povratak u Srbiju. Kako piše Milosav Babobić, mudri, uvijek pribrani i odmjereni Lalić, koji je na cjevanicama još nosio žive rane od okova iz kolašinske tamnice, poćutao je neko vrijeme kao da se predomišlja, a onda im kao nožem odrezao:
– Kad sam mogao slobodno da mislim, izabrao sam da budem komunista. Zato sad neću da idem da se borim protiv komunista!
Iako, naravno, ni Cemović ni ostali, u najmanju ruku nijesu voljeli komuniste, valjda iznenađeni otvorenošću i kuražnošću Mihaila Lalića, čestitali su mu:
„Cijenimo tvoju otvorenost i mušku riječ!”
Jednog dana su sve zatvorenike prije uobičajenog vremena vratili sa radilišta u logor i u krugu postrojili i one koji tog dana nijesu ni mrdali preko kapije. U logoru se potom pojavio zloćudni komandant sa jakim obezbjeđenjem i prevodiocem i saopštio da su dva logoraša pobjegla, a pošto se niko od njihovih „kamarata” nije našao da ih prijavi i osujeti njihovu namjeru, komanda je odlučila da za kaznu strijelja svakog desetog zatvorenika. Onda je zaredio od vrste do vrste postrojenih robijaša i zaista svakog desetog izvukao iz stroja.
Malo potom se saznalo da su pobjegli Vasojević Milija Pođanin i Kolašinac iz Lipova Milivoje Grandić.
Piše: BUDO SIMONOVIĆ
(Sjutra: OČEVA REBARA U KORIJENU CIKLAME)
Poveli i stražaraIako profesor Milosav Babović u svojim sjećanjima to ne ističe, neki drugi logoraši iz Soluna, pored ostalih i sam Milivoje Grandić, svojevremeno su potpisniku ovih redaka ispričali da je Milija Pođanin, koji je dobro govorio njemački i italijanski i prilično naučio i grčki, uspio da pokoleba Italijana – stražara i ubijedi ga da i on pobjegne sa njima, a Njemci su posumnjali da su ga Grandić i Pođanin ubili, pa su danima poslije bezuspješno tragali za njegovim lešomâŚ
)){kind=small}
