I dok je i ostale radikale predstavljao u mračnim tonovima, npr. „nezgrapnog, duhom i srcem ubogog” Momčila Ninčića i „nejakog” Ninka Perića, Milan Ćurčin je s mnogo više poštovanja pisao o – Ljubomiru Davidoviću. S obzirom na to da je Nova Evropa nezvanično podržavala Demokratsku stranku, ne iznenađuje činjenica da je njen urednik tvrdio da je upravo lider ove stranke „onaj u kojega imaju povjerenja široke narodne demokratske mase” i da je, „pored Kralja, najpopularnija ličnost u narodu”. Na osnovu toga što je Davidović usmjerio program stranke u lijevo, Ćurčin je predviđao da ovaj političar ima realne izglede da ostane uzor i vođa i mlađim generacijama demokrata „je dakle, sa svojim godinama, još uvijek onaj koji dolazi. Samo neka ga i Bog poživi!” - s pouzdanjem i nadom je pisao Milan Ćurčin. O drugom demokratskom prvaku, Vojislavu Marinkoviću, Ćurčin nije imao naročito visoko mišljenje, mada mu je priznavao izvjesne kvalitete. Marinković, smatrao je Ćurčin, nikada nije bio autentični demokrata, već je u Demokratskoj stranci bio samo zato da bi, preko nje, realizovao svoje političke ambicije. On je, zatim, čovjek koji „precjenjuje svoju ličnost” i „tipičan profesionalni političar govornik”. Osnovna Ćurčinova primjedba na račun Vojislava Marinkovića sastojala se, u stvari, u tome da on nije dovoljno odlučan čovjek, kakav bi trebalo da bude kao ministar inostranih poslova, već da sva njegova spremnost za konkretni politički rad i akciju počinje i završava se na riječima.
Sa Milanom Ćurčinom bio je, u osnovi saglasan i Laza Popović, član Radnog kola Nove Evrope. Primjedbe koje je prvi upućivao političarima iz Srbije i politici koja je vođena u Beogradu, imao je i potonji i one se mogu sažeto izraziti kroz sledeću Popovićevu konstataciju: „[...]ne damo se nikako uvjeriti, da je jedno tehničko središte ujedno i samim tim i duhovno središte, te se ne damo uvjeriti da je sadašnji ‚reprezentativni tim‘ beogradski najbolji koji Srbi mogu dati” Po njegovom mišljenju, trebalo je pružiti šansu novim, neistrošenim i nekompromitovanim ljudima – ne samo iz Srbije, već i iz preka – koji bi došli na mjesto onovremene vladajuće garniture i koji bi, razumnom politikom, omogućili da zemlja izađe iz permanentne krize. „Beograd ima da bude osvojen i pobijeđen, tako da u njemu nadvlada i zavlada onaj koji je danas najbolji”, predviđao je Laza Popović.
Kao što je savjetovao Beogradu da izvrši najveću koncentraciju umnih i moralnih snaga, tako je uredništvo Nove Evrope ulagalo zaista velike napore da oko ovog časopisa okupi najbolje, najeminentnije intelektualce iz Srbije, u čemu je, izgleda, imalo samo djelimičnog uspjeha. Milan Ćurčin izuzetno je cijenio, prije svega, Jovana Cvijića, uvjeren čak da je upravo on, umjesto brojnih – po njegovom mišljenju nesposobnih-političara, trebalo da se nađe među onima koji upravljaju zemljom. Ćurčin je, međutim, bez ustručavanja kritikovao srpske intelektualce kadgod bi zastupali stanovišta suprotna njegovim. [...]
Na Ćurčinovoj listi „nepoželjnih” intelektualaca iz Srbije nalazio se i univerzitetski profesor, istoričar Stanoje Stanojević. Povodom objavljivanja Stanojevićeve Narodne enciklopedije, u Novoj Evropi se pojavio članak iz pera činovnika Narodne biblioteke Ilije M. Petrovića pod naslovom „Jedna kajmakčalanska enciklopedija”, u kome je iznijeta ocjena da je ovo djelo „iz temelja promašeno”[...] Uvrijeđen pomalo malicioznim primjedbama mladog Ilije M. Petrovića – koji je bez ustručavanja dijelio lekcije drugima, iskusnijima – Stanoje Stanojević je i njega i njegovog kuma Milana Ćurčina tužio sudu, što je uredniku zagrebačkog časopisa poslužilo kao povod za javni obračun sa ovim istoričarem.
PRIREDIO:
MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)

---