Ljut na
Miliju Pođanina i
Milivoja Grandića zbog toga što ga nijesu poveli sa sobom, kako su se dogovarali i pripremali, uviđajući da ni
Radomir Janketić ni
Mihailo Lalić više ne govore o bjekstvu nakon surove odmazde Njemaca i prijetnje da će i ubuduće za svakog odbjeglog strijeljati svakog desetog logoraša,
Milosav Babović se, ipak, opredijelio da se pridruži grupi četnika koja se pripremala za organizovani povratak u Srbiju i priključi četničkim formacijama u borbi protiv partizana.
On će, međutim, uspjeti da se iz Beograda, gdje je slučajno izbjegao smrt od bombi koje su eskadrile engleskih bombardera nemilice istovarale na njemačka utvrđenja, prebaci i nekako domogne rodnih Vasojevića, gdje se potom pridružio partizanima.
Bjekstva iz Pavlos Melasa, mjesta na periferiji Soluna koje nosi ime glasovitog grčkog nacionalnog junaka i koje je bilo pretvoreno u njemački konc-lager, ipak su ubrzo zaređala nakon bjekstva Milije Pođanina i Milivoja Grandića, uprkos strašnoj njemačkoj prijetnji, pogotovu kad se saznalo da nije strijeljana ni ona prva grupa logoraša već su pod pritiskom delegacije Crvenog krsta samo premješteni u drugi logor. Bjekstva su naročito učestala otkad je, prvenstveno zahvaljujući mladom Grku
Petrosu, koji je živio nedaleko od logora, uspostavljena veza sa ELAS-om, sigurni most preko kojeg su zatočenici brzo i lako dospijevali na slobodnu teritoriju, odnosno teritoriju koju je kontrolisao ovaj oslobodilački pokret.
– Uz pomoć Markosovih partizana – kazivao je dalje
Mišo Janketić – i moj otac je sa grupom zarobljenika 1944. godine uspio da pobjegne iz logora i potom su ga u selu Livade na Halkidiku, postavili za komandanta bataljona.
Jedne noći došao je dječak od sedamnaest godina i prijavio se u partizane. Bili su smješteni u seoskoj školi. Moj otac, kako ću doznati mnogo godina kasnije, u jednom trenutku izašao iz škole sa nekim borcem iz bataljona. Taj novopridošli borac tu negdje u blizini čistio pušku. Puška opali i pogodi moga oca, a taj mladić istog trena nestao i nikad se nije doznalo ni ko je bio ni da li je puška zaista slučajno opalila ili je, kako su mi neki tvrdili, namjerno pucao...
Ja sam mu tek 1981. godine, zahvaljujući ponajviše njegovom sapatniku iz logora, Kolašincu Milivoju Grandiću i drugim članovima Udruženja bivših logoraša iz Soluna, našao grob. Bio je sahranjen pored jednog potočića. Humka potpuno zatravljena i jedva primjetna. Ja nestrpljiv, zagrebem onako golim rukama u onu rastresitu, suvu zemlju po sredini groba i ne sluteći koliko je raka bila plitka. Kad sam podigao taj busen, među prstima mi je ostalo nekoliko očevih rebara i korijen ciklame. Tu ciklamu sam odatle donio u Beograd i punih sedam godina mi je poslije cvjetala u stanu...
Uz pomoć tadašnjeg jugoslovenskog konzulata, prenio sam očeve kosti i sahranio ga u Solunu na srpskom ratnom groblju na Zejtinliku. Držao govor neki general, komandant te grčke sjeverne oblasti. Bilo prisutno i 66 Grka, tada još živih boraca iz bataljona moga oca. Među njima je bio i Petros, najzaslužniji čovjek za uspješna bjekstva iz logora Pavlos Melas.
Jedan saborac i sapatnik iz logora, počeo da čita i jednu pjesmu, ali se zagrcnuo, nije mogao, stade i samo mi tutnu papir u ruke. Ja nastavim da čitam, ali i meni stade riječ u grlu. Zagrcnuo sam se i ja kad je došao stih: „Srećne ti rane, komandante moj, Radomire Janketiću...”
Grci su mu poslije postavili i spomen-ploču na toj školi u selu Livade pred kojom je poginuo. Tada sam sreo i razgovarao i sa tim Grkom koji je bio pored njega kada je ranjen. Kazao mi je da je otac bio pogođen u preponu i da mu nije mu bilo spasa, iskvario je...
Vjerovatno zbog jednog pisma koje je 1942. godine uputio
Rifatu Burdžoviću Tršu, u suštini i vrhovnom komandantu
Josipu Brozu Titu, i saopštio teške optužbe na račun ponašanja pojedinih, po imenu i prezimenu spomenutih partizanskih komandanata i rukovodilaca, moj otac je rehabilitovan tek 1948. godine i tek tada su i on i moja majka dobili „Spomenice 1941”. Potpisali ih lično Josip Broz Tito i
Aleksandar Ranković...
Piše: Budo
SIMONOVIĆ
Sjutra: POSLUŠAO SAM BAKU STOJANU