-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Razmatrajući suštinu spora na relaciji „prečani“ – „Srbijanci“, profesor gimnazije u Karlovcu Milan Radeka je, u jednom oštro intoniranom članku u zagrebačkoj Riječi – „Zar Prusi?!“, iznio tezu – prenebregavajući činjenicu da je hrvatska separatistička aktivnost počela čim je stvorena jugoslovenska država, prije nego što je bilo realnih osnova za bilo kakve prigovore njenom funkcionisanju ili radu političara iz Srbije – da je u osnovi sukoba „jedno očajno nepoznavanje prečanskih prilika“ od strane Srba iz Srbije. Da bi potkrijepio ovu tezu Radeka je naveo čitav niz primjera. Karakterističan je naročito primjer iz beogradskog dnevnog lista Politika u kome je naišao na vijest da je nabujala rijeka Sava „srušila most zvani Vrginmost“. Prema Radekinom tumačenju, ovo obavještenje je isto tako apsurdno kao da je rečeno, na primjer, da je nabujala rijeka Drina „srušila most zvani Ćuprija“. Ovakve greške su, upozoravao je Radeka, bile nedopustive, a dobijale su na težini utoliko više što su se pojavile u renomiranom prestoničkom listu. Radeka je, takođe, uočavao i greške na geografskim mapama koje su se koristile u školama, a čiji je autor bio – Jovan Cvijić. Raduč u Lici bio je označen, na tim mapama, kao Radić, trasa ličke željeznice ucrtana je potpuno pogrešno itd. U udžbenicima je pomenuto da se velika električna centrala kod Karlovca u Ozlju, nalazi na Korani, umjesto na Kupi i sl. Kao drugu, gotovo fatalnu grešku „Srbijanaca“, Radeka je identifikovao njihov „mentorski i tutorski stav“ prema „prečanima“. Pod time je podrazumijevao da se sve ono što spada u tehniku vlasti – sastavljanje vlade, predsjedavanje vladama, zauzimanje ministarskih položaja i sl. – nalazi u njihovim rukama. Ovom konstatacijom on je prešao na politički teren, preuzimajući uobičajenu argumentaciju političara iz „preka“ koji su negodovali zbog slabog učešća u vlasti. „Nijedan se prečanski političar“ – prema njegovom mišljenju – „nije u Srbiji odomaćio onako, kao što se mnogo Srbijanskih političara odomaćilo 'preko' “. Prema uvjerenju ovog profesora i sveštenika „Srbija je za prečane politički zatvorena“. On je smatrao da „Srbijanci još drže front na Drini, Savi i Dunavu, front politički“. Treća primjedba Milana Radeke odnosila se, u najkraćem, na činjenicu da se „Srbijanci“, odnosno njihovi politički lideri, navodno smatraju jedinim kompetentnim faktorima za odlučivanje o sudbini jugoslovenske države, iako je ona država svih Srba, Hrvata i Slovenaca, dakle kako Srba iz Srbije tako i „prečana“.

Jedan od karakterističnih slučajeva, koji dobro ilustruju polarizaciju na liniji „prečani“ – „Srbijanci“, jeste slučaj mladog književnika Ljubomira Micića. Pošto je otpušten s mjesta srednjoškolskog profesora u Zagrebu, Micić je, pod velikim pritiskom zagrebačkog javnog mnjenja, bio primoran da napusti Hrvatsku. Godine 1923. je došao u Beograd gdje je prenio i svoj avangardni časopis Zenit. Ali, zenitizam u prestonici nije naišao na odjek koji je njegov osnivač i vlasnik očekivao. Revoltiran zabranom svoje knjige „Aeroplan bez motora“, Micić je, oktobra 1925. godine, u Zenitu objavio poznati članak „Hvala ti Srbijo lepa“. U ovom žestokom napisu, kojim je dao oduška povrijeđenim osjećanjima, Micić je, na prvom mjestu, opisao svoju privrženost Srbiji koja je datirala iz vremena njegovog najranijeg životnog doba. „Dugo sam snivao o tebi“ – riječi su kojima je Micić počeo članak. Srbija, međutim, prema Micićevom mišljenju, nije ispunila nade i očekivanja njegove generacije.[...] Nekritički (po njegovom mišljenju) prihvatanjem tekovina zapadne civilizacije stvorena je groteskna slika Srbije: „Stavili su ti cilindar na glavu a nijesu ti skinuli opanke s nogu“. Ljubomir Micić je, u najkraćem, bio uvjeren da identitet ne treba graditi pukim podržavanjem Zapada niti napuštanjem vlastitih istorijskih uporišta.[…]


(NASTAVIĆE SE)