-Priredio: Miladin Veljković

Kraljeva politika pomirenja, međutim, nije važila za liberale. Radikali su bili za revanšizam i sve vrijeme su podbadali kralja protiv liberala. Velikom većinom poslanika, radikalska Skupština je 12. jula 1893. godine odlučila da se Avakumovićeva vlada optuži zbog neustavnih i nezakonitih postupaka, a 4. avgusta podignuta je optužnica u jedanaest tačaka.

Liberali su doista poslije pada bili vrlo izazivački nastrojeni prema kralju. „Odlazimo s jednom predrasudom manje i sa jednom lekcijom više”, glasno su govorili poslije državnog udara. Poručivali su mu da neće opstati na prestolu ni dva mjeseca. Nivo bezbjednosti kraljeve ličnosti podignut je na najviši nivo. Nekoliko bliskih ljudi ga je upozorilo da ne smije biti „partizan” kao njegov otac, jer je on kralj Srba, a ne radikala ili liberala, te da njemu sve stranke treba da su jednake. Majka ga je na vrijeme upozoravala da odustane od takve ideje, jer ona neće ojačati ni njegov, ni položaj vlade, već može otežati situaciju time što optužba može izgledati kao akt osvete, a svaka osveta je pokazatelj slabosti. Slično mu je pisao i otac, naglašavajući da je taj potez vlade naišao na loš prijem u inostranstvu. Kralj je poricao da u toj stvari ima osvetničkih motiva i pravdao se potrebom da dokaže da se ne boji liberala. Kralj se pozivao i na raspoloženje naroda koji je bio ogorčen vladom liberala, kao i na raspoloženje Skupštine. Mada je smatrao da je taj proces izlišan, nije htio da interveniše u korist liberala, jer je raspoloženje u zemlji bilo takvo da je pokretanje procesa bilo neizbježno. Sve majčine optužbe da radi pod očevim instrukcijama kralj je odbacio, naglasivši da je u stanju da samostalno razmišlja i donosi odluke. I doista, otac mu je još u junu savjetovao da izvrši pritisak na države organe da se liberali oslobode, ali kralj to nije želio. „Ne postoji ništa više što mrzim, nego da naprasno mijenjam svoje odluke”, pisao je ocu i dodao da ne može zbog liberala da se zavadi sa radikalima, jer prvi Dokić i Andra Nikolić ne bi pristali na odustajanje od suđenja.

Samo dva mjeseca kasnije epilog ove priče bio je drugačji od očekivanog. Predsjednik vlade Dokić razbolio se od tuberkuloze i morao je na liječenje, a odmah su isplivali nesporazumi između kralja i ministara. Složna saradnja i zajendički interesi od 13. aprila, koji su ukazivali na dugovječnu družbu kralja i radikala, poslužili su objema stranama da ostvare neposredni cilj – da dođu do vlasti. Zbog različitih stavova oko prvenstva u vođenju državnih poslova, zajedničke budućnosti nije bilo. Poslije mjesec dana od stupanja na upravu prve kraljeve vlade došlo je do izmjene u njenom sastavu. Iz vlade je istupio jedini član koji nije bio radikal, general Franasović, koji je kao pouzdani obrenovićevac zauzeo portfelj ministra vojnog. Bio je to veliki kompromis od strane kralja, s obzirom na njegovo prvenstvo u toj ustanovi koje mu je po ustavu pripadalo.

Titularnu funkciju, koju su radikalske vlade i Skupština nekada dodijelili Namjesništvu, sada su namjeravali da nametnu vladaru. Radikali su još 1889. godine uzeli na sebe zadatak da „prečiste” ustavne pojmove, obrazuju i vaspitaju Srbe u duhu prave ustavnosti. U „Odjeku” se pojavilo nekoliko članaka „Neodgovornost namjesništva i odgovornost vlade”, kako autor kaže „zarad političkog vaspitanja naroda i ustavnosti”. U njima se dokazuje da su odgovorne vlade glavni faktor „prave” ustavnosti i parlamentarizma, te da narod treba stalno vaspitavati u tom pravcu, da zahtijeva polaganje računa od odgovorne vlade, a ne od, po ustavu, „neodgovornog” kralja. Na ovaj način se namjesnicima, ali i tada još uvijek maloljetnom kralju, stavljalo do znanja da vladar ne može da upravlja zemljom jer nije nikom odgovoran. Takvi stavovi radikala postali su ubrzo glavni kamen spoticanja u odnosima sa kraljem Aleksandrom. Oni su oživjeli staru i na trenutak utihnulu borbu oko vladarevih ustavnih prerogativa. [...]


(Nastaviće se)

---