Da bi Sjedinjene Države ostvarile brzi i efikasni prodor u svemir i, posebno, postigle što spektakularnije rezultate kako bi parirale dostignućima SSSR-a, NASA je odmah počela realizaciju nekoliko sukcesivnih projekata. Cilj je bio, kako je to predsjednik Kenedi zahtijevao, da se pošalje kosmička letilica sa ljudskom posadom na nama susjedno nebesko tijelo. Trebalo je, naravno, savladati ogroman broj veoma složenih i teških prepreka i zadataka, naći najbolja rješenja za mnoge teškoće, a to je zahtijevalo angažovanje ogromnog broja naučnika i stručnjaka iz raznih oblasti nauke i tehnike. Smatra se da su i Rusi u to vrijeme imali takođe, za cilj slanje kosmičkog modula sa ljudskom posadom na Mjesec, što je trebalo da predstavlja završnu fazu postepenog razvijanja i usavršavanja letilica Vostok, Voshod, Sojuz i drugih.
Amerika je ubrzo počela da pravi novu moćnu raketu Saturn V, koja je i omogućila da se šalju prve ljudske posade na nama najbliže nebesko tijelo. Ubrzano i svestrano razvijanje i usavršavanje tehničkih i tehnoloških aparata i naprava, kako u SSSR tako i u SAD, kao odraz velikog suparništva koje je imalo, pored ostalog, i propagandnu pozadinu, rezultiralo je zaista spektakularnim dostignućima na polju kosmonautike. Veličanstvena dostignuća i misije, koje su ostvarene počevši od šezdesetih godina 20. vijeka, predstavljaju jednu od najvećih naučno-tehničkih revolucija u istoriji čovječanstva.
Iznošenje pojedinosti vezanih za brzi, svestrani i spektakularni razvoj kosmonautike, koji je doveo do slanja prvih ljudskih posada na Mjesec (kao i do upućivanja raznih automatskih stanica do mnogih odredišta u Sunčevom sistemu, pa i van granica ove naše kosmičke naseobine), predstavljalo bi nezahvalan poduhvat pisanja, opterećenog velikim brojem konkretnih činjenica i dostignuća. Stoga ćemo se ovdje, u ovom našem popularnom i preglednom radu, osvrnuti samo na najvažnije momente koji zaslužuju da budu zabilježeni i da se o njima iznesu najnužniji podaci. Plan realizacije slanja ljudske posade na Mjesec je krenuo od pionirskih koraka, u kojima je čovjek dostizao svega nekoliko stotina kilometara u vasionu, i vršio samo letove na orbitama oko naše planete. Za takve letove je bilo dovoljno upotrebiti samo snažnu raketu (višestepeni sistem), koja će izbaciti odgovarajuću kapsulu u orbitu. Potom je kapsula slobodno kružila oko Zemlje, pokoravajući se zakonima inercije i Zemljine gravitacije (popularno kazano, izjednačavanjem centrifugalne i centripetalne sile). Kada se misija obavi, trebalo je odgovarajuću kapsulu spustiti na Zemlju, pri čemu se završni čin svodio na korišćenje padobrana i „ateriranje” na tačno utvrđeno mjesto.
Veliki istorijski poduhvat i program osvajanja Mjeseca je postepeno osmišljavan i realizovan, i to u više etapa, pri čemu je u svakom narednom koraku trebalo savladati neku novu teškoću, obaviti neki novi zadatak, i tako se postepeno približavati ostvarivanju zacrtanog cilja. Tokom nekoliko prvih godina, do 1969. godine, kada je konačno prvi čovjek stupio na Mjesec, bilo je direktno angažovano preko 30.000 ljudi, a u širem smislu, sa osobljem povezanim sa projektom na posredan način, tu je bilo obuhvaćeno preko 400.000 ljudi. Ovaj podatak najbolje govori koliki je to zapravo bio titanski poduhvat, a da se ne govori o desetinama milijardi dolara koje je trebalo obezbijediti, izdvojiti i utrošiti kako bi se dostigao zaista neobično veliki, grandiozni cilj osvajanja nama susjednog nebeskog tijela. Čitav projekat slanja čovjeka na Mjesec dobio je naziv Apolo, koji je predložio tadašnji direktor agencije NASA dr Ejb Silverstaj (po grčkom bogu svjetlosti Apolonu). Prva faza je dobila naziv Merkjuri (Merkur) i odvijala se od 1961. do 1963. godine. U tom vremenskom razdoblju je ukupno osam astronauta letjelo u kosmos i obavilo niz važnih misija.
PRIREDIO:
MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)

---