Godina 1953. jedna je od najznačajnijih u našoj književnosti, između ostalog i po prvoj knjizi pjesama Vaska Pope „Kora“. Tu po formatu malu zbirku stihova objavilo je Izdavačko preduzeće „Novo pokoljenje“ iz Beograda, a pjesnik ju je posvetio Haši. Sve pjesme u „Kori“ nastale su od 1943. pa do te 1953. godine.

Popi je u opštoj poplavi socijalističkog realizma u poeziji i prozi izuzetno značila podrška pjesnika Tanasija Mladenovića (a i učesnika revolucije, partizanskog komesara, što je u to vrijeme mnogo značilo), koji je u „Politici“ napisao da je Popa „ostvario i dao nove note u našoj patriotskoj poeziji – pobjegavši od fraza i lažne patetike, pjesnik je uspio da nas uzbudi dubokim i osjećajnim stihovima“. Zatim je direktno kazao: „Niko tako lijepo nije dosad u našoj lirici pjevao, kao Vasko Popa, o našim manastirima, čak ni Rakić, koji je, kao što je poznato, dao nezaboravne strofe“. A Stanislav Vinaver je u nedjeljniku „Republika“, u onoj svojoj čuvenoj rubrici „Beogradsko ogledalo“, objavio nadahnut esej „Nova Jefimija“ – o Popinoj poeziji.

Laskaju mi lijepe riječi Jovana Vave Hristića u reviji „Umjetnost i kritika“: „... Prije pjesme nema ničeg. Jedna tama i jedan grč, jedan pokret koji tek treba da postane nešto... Iz usta nam riječ izvadio... Radost daha i radost osmijeha...“

Popa će 1953. prvi put putovati u Francusku – ići će sa Hašom u Pariz, grad o kome je sanjao, o kome mu je bezbroj puta pričao Dušan Matić, veličajući predvodnike nadrealizma Aragona, Bretona, Elijara, Supoa... U Parizu će se sresti sa dr Sretenom Marićem, esejistom i filozofom, donedavno savjetnikom za kulturu i štampu u našoj ambasadi (ambasador Marko Ristić), vrsnim znalcem ne samo francuske književnosti i umjetnosti. Pokloniće mu, u njegovom domu u srcu Pariza, na ostrvu Sen Luj, svoju zbirku stihova „Kora“: „Dragome Sretenu Mariću, jablanu u plamenu koji vidim uvijek kad skrenem pogled na svoju mladost“. (Marić je uoči Drugog svjetskog rata bio profesor gimnazije u Vršcu i otuda su ga i Vasko i Haša poznavali.)

Zanimljiva je i rezerva koju je prema Popinoj poeziji u „Mladoj kulturi“ iznio mladi agilni kritičar Predrag Palavestra, povodom „Kore“ (16. aprila 1953). „Kora“ se nije dopala ni Zoranu Gavriloviću. I mladi Milosav Buca Mirković (u „Vidicima“) piše da Popa „nije izraziti liričar, ali je odličan kombinator“. Novine su zabilježile i oštre kritike koje je na predavanjima na Narodnom univerzitetu u Zrenjaninu izrekao na Popinu adresu Ivan Lerik, kritičar ortodoksne marksističke orijentacije. Nijedan kritičar, međutim, nije odgonetnuo tajnu: šta je kora – kora drveta ili kora hljeba? A pjesnik je ćutao...

I najbliža porodica Vaska Pope preselila se u Beograd – otac, majka i sestra. Živjeli su zajedno – stanovali su preko puta „Politike“, u Makedonskoj ulici. Stvara svoju biblioteku, sa izuzetnim rafinmanom – moderni francuski pisci, naročito pjesnici, zatim knjige i brošure i časopisi naših nadrealista, pa knjige Isidore Sekulić, Laze Kostića, Nastasijevića i sve knjige Stanislava Vinavera...

Vasko Popa je 1954. godine postao urednik u izdavačkoj kući „Nolit“. Tamo je urednik njegov prijatelj Zoran Mišić, ali i trojica uglednih književnih poslenika: Mihailo Lalić, Slobodan Galogaža i Marijan Jurković, dok će im se kasnije pridružiti Miloš Stambolić, Jovan Hristić, Aleksandar Ristović, Nikola Bertolino, Borislav Radović, Ivan V. Lalić i Milica Nikolić. Uređivao je knjige poezije, modernu književnu misao. Na molbu prijatelja, pjesnika i esejiste Marka Ristića, Popa prevodi s francuskog jezika rukovet stihova Pola Elijara. Piše ciklus pjesama „Ćele-kula“. „Pjesma Ćele-kula“ posvećena je prijatelju, pjesniku i esejisti Svetozaru Brkiću, izuzetnom poznavaocu engleskog i italijanskog jezika i književnosti, predavaču na univerzitetu.

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)

---