- Piše: RADOJKA TMUŠIĆ STEPANOV

– Baš smo dobro ručali. Sarma je čista desetka. Hajde sad da snimim ordenje i udarničke značke, pa da nastavimo.

– Dobro i kažeš. Odoh da ih donesem, a ti vidi tamo gdje su tanjiri ima i krofni. Taman malo da se zasladimo.

– Bogami nemam ništa protiv. Obećavam da ću sledeći put zabrkati priganice da se po starinski počastimo. Ti pripremi onog skorupa.

– Dogovoreno, reče on i šeretski se nasmija.

– Dobro, a sad idemo u Napulj. Pričaj mi šta je dalje bilo.

– Rekao sam ti već da je Napulj tada bio jedan nimalo socijalno uređen grad, barem onaj dio gdje sam vidio bolesnike i gdje sam na početku stanovao. Tamo je bilo mnogo besposličara, primitivnog života i samim tim i kriminala. To je bila 1973. godina.

Prvi uzrok epidemije sam otkrio kada sam proučio kanalizacionu mrežu u gradu. Cijev koja je ispuštala kanalizaciju u more je bila vrlo blizu obale, manje od kilometra, a tu su ljudi lovili i ribu i vadili školjke i sve te morske plodove, koje su jeli, a koji su zbog fekalija i ostalog otpada iz kanalizacije još u vodi postali zaraženi.

A, ne pitaj, oni to jedu onako živo. Vidiš na ulici ide i jede i sve iz usta curi kao mlijeko, a upravo u školjkama i planktonima se može naći bacil kolere. Nedovoljno kuvana morska hrana je glavni uzrok kolere. Nakon tog otkrića tu je bilo zabranjeno loviti ribu, školjke i puževe. To ipak nije zaustavilo oboljevanje ljudi. Istraživao sam dalje. Očigledno je bilo da je problem kanalizacije u priobalju bio sekundarnog karaktera. Već sam znao čime se uglavnom hrane, sad je trebalo otkriti, odakle sve nabavljaju morske plodove.

Polako se otkrivao taj lanac nabavke. Došao sam do podataka koji prosto zaslužuju da se nađu u detektivskom romanu. Saznao sam da su morski plodovi, najviše morski puževi, dovezeni, to jest prokrijumčareni iz Afrike u Napulj, tu se prodavali a i dalje po Italiji. Tragajući za riječju prokrijumčareni saznao sam da se odatle u Afriku krijumčare kola koja su kradena u raznim dijelovima Italije. Tamo su ovi lopovi, kad nije bilo dovoljno novca, za te automobile uzimali robu, ribu, pužiće, školjke. To je bilo ključno otkriće. Kad je taj kanal presječen, onda smo i zaustavili epidemiju.



MN: NA IME KRALjICE JELENE ITALIJANI USTAJU



– Mi se nismo time zadovoljili, nego smo nastavili sa ispitivanjem stanja u cijeloj Italiji. Stigli i do Milana. Išli smo i u Bari, koji je sa druge strane kopna i tamo je situacija bila sasvim mirna. Svuda smo bili primani na najvišem nivou, kod gradonačelnika i slično. Imao sam priliku da mi gradonačelnik Barija pokaže i barake u kojima su bili zarobljeni jugoslovenski partizani. Pričao je i o Jeleni, kćerki kralja Nikole, i primijetio sam kad god se spomene ime kraljice Jelene, Italijani samo što ne stoje u stavu mirno, toliko su je voljeli i poštovali. Milo mi je bilo to vidjeti i čuti.

Bili smo tamo 47 dana i likvidirali uzroke i žarište epidemije. Radili smo deset do 12 sati dnevno.

Inače, to je bila pandemija kolere koja je započela u Bangladešu 1963. i za dest godina preko sjeverne Afrike stigla u Italiju. Usput prošla kroz Indiju zahvatila i Baku u SSSR, zatim Tursku, Egipat i cijelu Sjevernu Afriku.

Moja dvojica kolega i ja u tom trenutku nismo ni znali da je u pitanju pandemija inače bi brže riješili problem. Ponosan sam na to što smo mi, ljekari iz Jugoslavije, posle deset godina uzaludnih borbi drugih država zaustavili tu zarazu.

Znaš, danas se malo, ili nimalo izučava preventivna medicina. Ja sam u Zagrebu mnogo o tome naučio a za našeg dekana je Milan Batut bio idol.

– Govorio si mi za Batuta, pa sam mu otišla na grob i zapalila svijeću od tvoje strane, snimila sam nadgrobni spomenik Milana Batuta, na Almaškom groblju u Novom Sadu, evo vidi!

– E imam želju da mu odem na grob. Na proljeće ćemo se dogovoriti.

– Ti si na Institutu Batut bio direktor! Ideš li kad tamo? Zovu li te kad, na kakvu proslavu, sjećaju li te se?

– Niti idem, niti me zovu.

– E sljedeći put kad dođem idemo tamo, zakazaću prijem kod direktora. Da ih podsjetimo.


(Nastaviće se)

---