-Piše: RADOJKA TMUŠIĆ STEPANOV

– Au, dobru si kavu skuvao. Nema nam danas šetnje, moram, brate, da snimim ordenje, a moram u tri sata nazad za Novi Sad. Nego nisi mi ispričao kako si istraživao žarište velikih boginja. Rekao si mi jednom da epidemiolog mora biti i detektiv.

– Pa morao sam često, baš kao detektiv istraživati izvor bolesti, od koga je počelo, da li je bolest unijeta u državu, ko je sve prenio i ko je mogući prenosilac. Moraš da razgovaraš sa mnogima, mnogi i kriju podatke, plaše se, nepovjerljivi su.
Što se tiče velikih boginja, prvo sam otišao u Đakovicu. Bolnica je bila zatvorena na najrigorozniji karantin i za pacijente i za osoblje. Riječ karantin inače znači 40 dana.

Zatim sam otišao na teren i saznao da je otac one djevojčice bio bolestan, ali ne teško. Bio je prije tridesetak godina vakcinisan, ali je ipak imao dovoljan imunitet da preživi.

On je bio jedan od onih koji su išli na hadžiluk, na tom putovanju se i zarazio. Sa hadžiluka donose posvećenu vodu pa dijele, i za to im svako ko dobije vodu da novac, kao pomoć za troškove putovanja. To je bio način širenja zaraze, a dok sam to otkrio duša mi je ispala.

Inače, u SFRJ je Ministarstvo zdravlja bilo donijelo odluku da se na hadžiluk može ići, ali samo avionima i da u svakom avionu mora u pratnji biti jedan ljekar, a na svakih 100 putnika, jedan do dva zdravstvena tehničara. To se striktno poštovalo. U ovom slučaju u Metohiju je došao jedan Makedonac sa manjim autobusom. Sakupio je iz sela oko Đakovice i Prizrena 28 ljudi i odvezao ih na hadžiluk i tako dovezao tu strašnu bolest.

SVJETSKI EHO USPJEHA DR KOMNENA TMUŠIĆA

– Nakon efektnog gašenja epidemije velikih boginja, u Prištinu, u Zavod za zaštitu zdravlja su nagrnule delegacije iz svih republika SFRJ i iz cijelog svijeta. Beogradska i prištinska televizija su me često pozivale da učestvujem u emisijama, UNICEF je obratio veću pažnju na Kosmet i počeli su Pokrajinskom zavodu za zaštitu zdravlja da šalju pomoć svake vrste.

Posljedica uspješne borbe sa velikim boginjama je to što je predsjednik Svjetske zdravstvene organizacije iz Njujorka tražio od SFRJ da ja kao ekspert SZO idem u Italiju u kojoj je buknula epidemija kolere, koja je krenula iz Napulja i počela da se širi prema sjeveru. Italijani nikako nisu uspijevali da zaustave epidemiju. Otišao sam tamo sa ona ista dva profesora, koji su na Kosmetu liječili oboljele od velikih boginja. Priča o Italiji je priča za sebe.

ZAUSTAVLjANjE PANDEMIJE KOLERE U ITALIJI

– Prvo smo se prijavili u našu ambasadu u Rimu. Uspostavljen je kontakt sa italijanskim ministarstvom zdravlja. Domaćini su nas zamolili da prvo jedno 5–6 dana ostanemo u Rimu, da porazgovaramo sa njihovim epidemiolozima i infektolozima, a nakon toga će nas prevesti do Napulja. Mi smo im prenijeli naša iskustva i opisali sve epidemije koje su bile u SFRJ i koje su zaustavljene.

Vidjelo se da su to bili ljudi sa visokim medicinskim znanjem, ali ono što oni nisu imali to je iskustvo koje smo mi stekli boreći se sa mnogobrojnim epidemijama u državi koja je siromašnija i nerazvijenija od Italije. Satanku je prisustvovao i predsjednik SZO koji je lično preporučio Italijanima da me pozovu u pomoć.

Otišli smo u Napulj. Na hiljade ljudi sa prolivom. U bolnicama i smještajnim objektima – improvizovanim bolnicama. Nepodnošljiv smrad. Nakon razgovora i sa pacijentima i sa ljekarima došao sam do zaključka da uzrok bolesti može biti ili voda ili hrana, ili oboje. To priobalje je bilo prosto divlje područje. Primitivizam i anarhija. Noću viču pijani, urlaju, lupaju i morao sam da molim da me iz hotela sa obale presele u hotel koji je bio mnogo dalje u brdu.

– Znaš šta, rekao si da imaš dobar ručak. Što kažu: „Jeo je i ko je goveda izgubio!” Hajde mi da ručamo. Ići ću vozom u šest, pa da mi o Italiji ispričaš do kraja. Hoćemo li po jednu rakijicu?

– E dobro si se sjetila a i zaslužili smo vala. Imam odličnu šljivu.


(Nastaviće se)

---