-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Paskalov stil je izuzetnio jasan, razgovjetan i elegantan, ali se u polemici nalaze mnoge pojedinosti prožete ironijom i prikazane u obliku prirodne jednostavnosti. U ovim svojim pismima Paskal istovremeno kritikuje i kazuistiku, a ujedno pokazuje način i suštinu zadobijanja Božije milosti. Istovremeno, tu se autor zalaže i za slobodu misli i naučnog istraživanja. Zanimljivo je napomenuti, da se on sa podsmijehom osvrće na Inkviziciju i njenu osudu slavnog Galileja, ukazujući da se nikakvim dekretima ne može zaustaviti Zemljino okretanje oko Sunca.
U svojim polemičkim pismima on iskazuje logičku dosljednost povezivanja, razmišljanja i dokazivanja sa ogromnim znanjem i iskustvom naučnika, ali i visprenog polemičara, koji se nije oslanjao na klasična pravila i metode tradicionalne retorike, kako je to bilo uobičajeno u njegovo vrijeme. Inače, kao povod navedenoj polemici, poslužio je napad jezuita na Antoana Arnolda, jednu od najistaknutijih ličnosti Port-Rojala i jansenizma. Još za vrijeme Paskalovog života, vladalo je veliko interesovanje za navedena pisma, pa su ona doživjela čak četiri izdanja, pri čemu je bilo određenih izmjena i dopuna, kao i stilskih usavršavanja i uobličavanja, ali i ublažavanja pojedinih autorovih stavova i misli. To su radili redaktori, koji su pripadali manastiru Por-Rojal, kako pisma ne bi izazvala oštru reakciju Rimske kurije. Tim Paskalovim djelom francuska proza klasicističkoga perioda je dostigla svoju kulminaciju, i ujedno izvršila veliki uticaj na mnoge kasnije književne i filozofske velikane. Treba ovdje, takođe, naglasiti da je Paskal jedan od najznačajnijih začetnika modernoga publicističkog žanra i stila. Ovo Paskalovo djelo je 1657. godine stavljeno na Indeks zabranjenih knjiga, ali je ono, i pored toga, izazvalo snažan odjek i znatno uticalo na stvaranje novog, modernog stila pisanja i iznošenja i najsloženijih i najsuptilnijih misli na jedan jasan, razumiljiv i prijemčiv način. Svojim „Pismima provincijalcu”, „Spisima o milosti”, kao i „Mislima”, Paskal je zauzeo jedno od najistaknutijih mjesta u istoriji filozofije i književnosti.
Svoje prvo pismo, Paskal je tako koncipirao kao da je riječ o jednom čovjeku koji iz Pariza obavještava svog prijatelja o tekućim zbivanjima u francuskoj prestonici. U tom pismu, dakle, namijenjenom jednom provincijalcu, govori se o tekućim teološkim raspravama, pri čemu pisac sebe prikazuje kao čovjeka dosta neupućenog u stvari o kojima piše, crkvi i teološkoj problematici, nastojeći da se prikaže kao neutralni i nenaklonjeni izvještač u sporu između jezuista i jansenista. Kada je objavljen tekst prvog pisma, ono je naišlo na odličan prijem kod čitalačke publike, pri čemu je janseniste mnogo oveselilo, dok je njihove oponente mnogo razgnjevilo. Pismo je mnogo čitano, tako da je postalo veoma popularna i tražena literatura. Posle svog prvog, Paskal nastavlja u istom stilu i druga svoja pisma, navodno upućena anonimnom prijatelju u provinciji. U prva četiri pisma, raspravljaju se pitanja iz oblasti crkvenih i teoloških dogmi, da bi nakon toga prešao na problematiku iz domena etike i moralnog ponašanja jezuita.
Za duhovni, naučni i filozofsko-teološki Paskalov uspon značajni su bili i njegovi susreti sa mnogim istaknutim i afirmisanim duhovnjacima, umjetnicima i naučnicima njegovog vremena. Očev uticaj na njega je ipak, bio najveći i usmjerio njegova ključna interesovanja, koja su ga preokupirala do kraja života. Prihvatio je očeve poglede na život i nauku, nastojao da ga slijedi, sve dok kasnije nije pronašao sopstveni put i nastavio da napreduje u smjeru u kojem otac nije mogao da ga prati. To je bilo relativno rano, jer je Paskal pokazivao svoj raskošni talenat i zrelost, kao što smo već rekli, još u mladim danima. Ono što ga je kasnije usmjerilo i opredijelilo njegov um ka pronicanju u suštinu svijeta i života predstavlja svojevrstan i neobičan spoj racionalnosti i iracionalnosti, dubokog i zrelog naučnog i logičkog razmišljanja i specifičnog razmatranja sa pozicija duhovnog zahvatanja i doživljavanja.
(Nastaviće se)