Obimnu knjigu „Srbija i jezički sukob u Jugoslaviji 1967”, autora dr Slobodana Selinića, višeg naučnog saradnika u Institutu za noviju istoriju Srbije u Beogradu, prije izvjesnog vremena koristili smo na ovom istom mjestu. Kroz tada objavljeni feljton, iz njegove knjige prenijeli smo one djelove koji su se odnosili na nastanak „Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika” i „Predloga za razmišljanje”, kao odgovora na nju, sa srpske strane. Kako su na ta dva jezička dokumenta reagovale vrhuške Hrvatske i Srbije, a kako Josip Broz Tito i koje su sve posledice imali potpisnici „Predloga” – govore nam novi djelovi iz Selinićeve knjige koje, kao nastavak priče, prenosimo u ovom feljtonu. Kao i ranije, činimo to uz njegovu saglasnost i odobrenje izdavača.

Dr Slobodan Selinić zauzima istaknuto mjesto u srednjoj generaciji srpskih istoričara, a posvećen je proučavanju društvene istorije, spoljne politike i diplomatije socijalističke Jugoslavije. Pored ove knjige, napisao je monografije Beograd 1960–1970, snabdevanje i ishrana (2005), Jugoslovensko-čehoslovački odnosi 1945–1955. (2010) Jugoslavija i svet 1945–1950: hronologija (2010, koautor) Partija i diplomatija u Jugoslaviji 1945–1952. (2013) i „Književna diplomatija” (2019).

Grupa hrvatskih lingvista je godinama zagovarala stavove o podjeli srpskohrvatskog jezika, ugroženosti prava hrvatskog naroda i ravnopravnosti jezika, a onda su ti stavovi ugrađeni u „Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika”, o kojoj je javnost upoznata 16. marta 1967. u „Večernjem listu” i 17. marta u „Telegramu”. Dok su ti stavovi izgovarani na naučnim skupovima i objavljivani u stručnim i drugim časopisima, pa čak i kada su zapisani u „Deklaraciji” koju su usvajale hrvatske ustanove, političke vlasti nijesu reagovale i nijesu ih osuđivale. Osude su krenule tek kada je „Deklaracija” objavljena i kada su srpski pisci na nju odgovorili „Predlogom za razmišljanje”.

Hrvatska i srpska partija (odnosno njihovi izvršni komiteti) tokom akcije protiv dokumenata o jeziku bile su u kontaktu i mnogi potezi povlačeni su paralelno, skoro sinhronizovano. Počelo je objavljivanjem tekstova u štampi i nastavljeno sjednicama republičkih CK, a potom je operativni rad protiv potpisnika prenijet na gradske komitete i osnovne organizacije.

CK SKH je sazvao sastanak za 18. mart 1967. Na njemu su bili predstavnici RTV Zagreb i „Vjesnika”. Dogovoreno je da te dvije medijske kuće objave „politički komentar”, u kome će osuditi način na koji je pripremana „Deklaracija”. Predstavnici CK SKH su 20. marta razgovarali sa predstavnicima potpisnika „Deklaracije”. Sastanak je trajao skoro pet sati. Prisustvovali su Vjekoslav Kaleb, Slavko Mihalić, predstavnici katedri Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Društva književnika Hrvatske, Miroslav Brant, predstavnici Matice Hrvatske, dr Ljudevit Jonke, dr Ivo Frangeš, dr Stojan Babić, dr Radoslav Katičić, dr Grga Gamulin i dr. Ispred CK SKH bili su prisutni Miko Tripalo, Duje Katić, Pero Pirker i Ivo Šibl. Zaključeno je da postoje otvorena pitanja na području jezika i da o njima treba diskutovati, „ali sa puno više društveno-političke odgovornosti, na bazi naučnih argumenata, poštujući postignute rezultate i pozitivna kretanja u našoj društvenoj praksi”. Zaključeno je i da IK CK SKH neće ići u „frontalnu negativnu kvalifikaciju” svih 18 naučnih i kulturnih institucija koje su potpisale „Deklaraciju”, ali da se distancira od načina na koji su ta pitanja pokrenuta i od njihovog sadržaja; da će osuditi „neodgovorne postupke onog dijela članstva kolektiva naučnih i kulturnih institucija koji nijesu sa dovoljno političke odgovornosti pristupili spomenutom aktu”. Ove formulacije nijesu bile oštre, a Radoslav Katičić je pisao da im je Šibl rekao da popiju konjak ako treba da razgovaraju sa Bakarićem i nastavio: „Nije bilo tako strašno jer razgovarali smo s Mikom Tripalom”.

PRIREDIO:

MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)

---