-Piše: MILICA KRALj

„U tu groznu knjigu uneo sam celo svoje srce, svu svoju nežnost, svu svoju religiju (prerušenu), svu svoju mržnju. Istina je da ću napisati suprotno, da ću se zaklinjati svim bogovima da je to knjiga čiste umetnosti, izmotavanja, majstorije, i varaću kao vašarski šarlatan“ – zapisao je Šarl Bodler, najveći pjesnik evropske Moderne. Ove riječi uputio je iz Brisela Narsisu Anselu, advokatu, u pismu datiranom 18. februara 1856. godine.

Ukleti pjesnik Bodler je svojom čuvenom zbirkom „Cveće zla“ ozvaničio pjesnikovu težnju za potpunim ostvarenjem jedne knjige, smatrajući da je moderni pjesnik „čedo velikog grada, koji svojom neurasteničnom senzibilnošću silazi na dno čovjekovog fizičkog i moralnog pada, nalazeći u tim tamnim dubinama ljudskog bića najveću patnju i najveću ozarenost, spoj nesreće i spoj ljepote. To „neko đavolsko proviđenje koje priprema nesreću već od kolijevke i koje s predumišljajem baca duhovne i anđeoske prirode u neprijateljsku sredinu kao mučenike u arenu.“

„Užas od života“ – ekstaza od života!“ – ovaj Bodlerov paradoks postaje osnova dvostrukog osjećanja simbolističkog pokreta: „Ko kroz šumu ide čovek kroz simbole, /što ga putem prisnim pogledima sreću“ pjevao je Bodler o vezama između suštine i stvari; ta teorija simbola legla jeu osnovi čitave poetike simbolizma, a pod „simbolom“ je označena pjesnička slika koja se daleko preliva preko svog osnovnog značenja i maglovito sugeriše mnoštvo ideja i emocija.

Djetinjstvo pod prismotrom strogog i štedljivog očuha, boravak u pansionu daleko od majke koju je obožavao, period odrastanja i život sa prostitutkom Sarom, venerične bolesti, dugovi; putovanje po naredbi očuha u Indiju 1841. kako bi „od njega postao čovek“; povratak posle samo godinu dana; dobitak velikog imetka u nasledstvo koje je brzo spisako... i neprekinuti san o književnoj karijeri činili su Bodlerov život.

Bodler je jedan od najautentičnijih prethodnika našeg vremena i najznačajniji francuski pjesnik 19. vijeka. Poslije snažnog uspona romantizma, Bodler je francusku poeziju, i ne samo francusku, idejno poveo drugim putem.

Hugo Fridrih, njemački teoretičar književnosti, ističe da je francuska poezija tek s pojavom Bodlera postala pojavom od evropskog značaja, Bodler je prvi upotrebio riječ modernitet kako bi izrazio sposobnost pjesništva da u pustinji velegrada bude moguća, uprkos komercijalnoj i tehniziranoj civilizaciji.

Bodler razmišlja o smrti, negira život, stalno prisustvo umiranja, prolaznosti, raspadanja, ruši „vjekovni zid laži“, prezire zavaravanja i zamagljivanja istine, izazivački opjeva baš ono što po nepisanim pravilima treba da se prećuti.

„Ta užasna knjiga (misli na zbirku „Cveće zla“) u koju sam stavio svoje srce“ nije shvaćena. Naprotiv! Kritika i savremenici užasnuti su njenim sadržajem. „U tim pesmama se udružuje odvratno s pokvarenim, gadno se bratimi s podlim“.

Bodler je otvorio novo poglavlje u istoriji evropske lirike, ali i prikazao drugačiji senzibilitet. Bio je neodstižan majstor versifikacije, no isto tako žestoki erotoman koji je danonoćno izluđivao javno mnjenje.

Osim kultne zbirke „Cveće zla“ njegovo najpoznatije djelo je knjiga pjesničke proze „Splin Pariza“ – koja takođe spada u vrhove evropske lirike. Antagonizam suprotnih svjetova i pojava našao je svoje mjesto u njegovoj poeziji. Prva poetska proza u „Splinu Pariza“ nosi naslov „Stranac“ (o čovjeku koji nema ništa i nikoga – nikakvih ideala, ni jednog prijatelja. Kasnije će taj isti motiv prerasti u Kamijev roman „Stranac“ čiji glavni junak Merso nema nikoga, nikakvih osjećanja „ ostalo mi je da samo da poželim da na dan moga smaknuća bude mnogo gledalaca i da me dočekaju povocima mržnje.“)

Zgrožen načinom života u gradu, lažnim našminkanim licem svakodnevice, prije nego što bi izašao iz svog stana u gradsku vrevu, u somnabulni pakao svakodnevlja, stavljao bi na ruke rukavice, ne želeći da išta dotakne golim prstima, kako bi sačuvao osjećanje fizičke čistote.

„U moralnom, kao i u fizičkom pogledu, uvek sam imao osećaj ponora, ne samo ponora sna, već i ponora delanja, sanja, lepote, broja“ – zapisao je u „Intimnim dnevnicima“.


(Nastaviće se)

---