ZET U TAZBINI



Oženi se Đoko P. sa dobrom ženom iz susjednog sela. Njegovi prijatelji su smatrali da im nije dostojan zet te su se pokušali sa njim šaliti radi alaka što se kaže. Ali Đoko se nije dao već prijateljima vraćao milo za drago. Krivo to Đokovoj supruzi jer je bila od dobre kuće i nije dala da se na račun njenog supruga zbijaju šale pa makar one dolazile iz njenog roda.

Jedne prilike došao Đoko u tazbinu. Po običaju se sa kapije oglasio zovom prijatelja da se zna da dolazi zet i da to čuju i komšije. Njegov tast čuje zeta i ne izlazi iz kuće. Pojavi se i krmača iza kuće i krenu put Đoka. Izađe tada i tast iz kuće i viknu: „A vidi kako se uželjela zetu i potrčala da ga zagrli”. Na to će zet: „Bogami se meni uvijek hćelo da me prvo sretnu najbolji prijatelji“.



MN: LUPANjE



Za vrijeme velike Juge sindikalne organizacije radnih kolektiva obično su za konferencije koristile fabričke restorane. Govornici, sindikalisti su zahtijevali potpunu tišinu dok drže „mudre” predike radnicima učeći ih kako će savladati probleme u kolektivima. Dok je jedan funkcioner držao govor radnicima u prepunom fabričkom restoranu, u kuhinji restorana kuvar je specijalnim čekićem tukao šnicle spremajući ih za večeru radnicima. Nervira lupanje govorika i najednom pun bijesa viknu: „Ko to lupa tamo”. U tom momentu se na vratima kuhinje pojavi kuvar držeći u jednoj ruci drveni čekić a u drugoj komad mesa pa odgovori: „Od ovoga mojega lupanja će biti nešto a od toga tvojega neće biti ništa” i povuče se u kuhinju. U sali podsmijeh.



MN: PSUJE A LIPSUJE



Lale Detović iz Pipera je bio jako snažan čovjek. Preko ljeta bi znao sjeći borove čak u kameniku gdje je izdizao sa stokom pa od tih borova tesati grede te ih poslije jednu po jednu donosio kući a odatle ih nosio i prodavao Turcima u Podgorici. Grede teške, dugačke četiri metra a lučevina, teška kao olovo ali za snažnog Lala to nije bio veliki problem.

Jednoga dana Lala je zaustavio turski stražar na ulazu u Podgoricu. Lale je skinuo gredu sa ramena i uspravio je uz sebe da predahne. Turci nijesu znali reći greda već palica a kod Lala je palica značila obično drvce.

„Pošto daješ tu palicu”, pita Lala Turčin. Lale je pomislio da se Turčin njim sprda te mu odgovori: „Ovu palicu dajem samo za onu rabotu obrivanu”. Uvrijeđeni Turčin je pozvao svoga zapovjednika da kazni Lala. Kada je ovaj došao i ispitao Lala ko je i što je, pitao ga je odakle nosi gredu, kada mu je Lale to objasnio, Turčin je rekao: „Neka ide, on psuje a lipsuje”, mislio je da mu nema više kazne od te što nosi toliki teret na tolikoj daljini.





MN: KUKAVICA



Poslije Drugog svjetskog rata nova vlast je pored ostalih aktivnosti prišla formiranju seljačkih radnih zadruga. Otpor seljaka takvoj odluci bio je veliki ali se nije imalo kud i morala se poštovati svaka revolucionarna odluka pa i ova o formiranju seljačkih radnih zadruga. Za predsjednike zadruga postavljeni su provjereni aktivisti. Predsjednik zadruge u Manastiru Morača bio je Murat Vojvodić.

Pod jednim stablom sjedjeli su dva starca i nešto razgovarali. Bilo je proljeće. Iznad brda više njih oglasila se kukavica i malo duže se zadržala sa svojom pjesmom. Jedan od ovih ispod stabla pita ovoga drugoga: „Koji je đavo onoj kukavici te se ne miče s onoga drveta svo jutro?” Na to će onaj tri drugi: „Ne znam ako je nijesu upisali u Muratovu zadrugu”.



MN: OPOMENA KOMŠIJI



Primijetio jedan Durmitorac svoga komšiju kako se kreće Žabljakom u odijelu u kojemu je radio nešto u njegovoj njivi. Kada ga srio njegov poznanik, inače uglađen čovjek koji je prezentovao grad kojega su opsjedali turisti i nosili mu utiske po svijetu, počeo je opominjati ovoga sa neurednim odijelom: „Kako te nije sramota da ideš tako neuredan kroz ovaj turistički centar, zar ne vidiš da su ti pocijepane pantalone na zadnjici pa ružiš ugled svome mjestu!“ Ovaj mu odgovori mrtav hladan što se kaže: „Ajde jadan ne avetaj, cio svijet gleda u ljepote Durmitora a ti gledaš u moju zadnjicu”.

PIŠE:

VOJISLAV VUJOTIĆ

Nastaviće se

---