-PIŠE: VOJISLAV VUJOTIĆ

ZAŠTO SE OKREĆE...
U Crnoj Gori je doskora, pa ponegdje i danas, bio običaj da kada svatovi krenu sa nevjestom, onemoguće joj da se okrene put rodne kuće jer, kako se tada vjerovalo, ako se okrene djeca će joj ličiti na rodbinu a ne na domovinu. Ali i na račun toga običaja ljudi su znali da se našale.

Svidjela se kobila jednog Vasojevića ispod Trešnjevika Saviću iz Kosa moračkog. Otišao Savić da kupi tu kobilu i na sto muka se nekako pogodio sa njenim vlasnikom, platio je, pojahao i krenu zadovoljan kući. Ali, kobila se opirala novom gazdi i nikako da krene u novi život. Bivši vlasnik kobile sa ukućanima dobacuje Saviću nekakve šale i na kraju ga zovu, kada je već bio nekako odmakao sa kobilom i pitaju ga zašto mu se okreće kobila put dosadašnjeg bivališta? Savić im glasno odgovori: „Da joj djeca liče na vas”.

NEMA LIJEKA...

Došao neki lenjivac u kuću Rada Stefanovića u bratonožićko selo Potkrš. Rade, kao dobar domaćin i čovjek ljubazno srete gosta jer mu je u kuću došao. Pita Rade gosta kako je i kako mu je familija?

– Nikako, Rade, bolestan sam pa moram kod doktora, odgovori gost. Na to će Rade:

– Boga mi džabe ti tražiš doktore, nema doktora koji liječe tu tvoju bolest!

– Kako nema? Pita gost iznenađeno!

– Tako boga mi, đe si ti čuo da ima doktora koji liječi bruku? – odgovori Rade.

NISU IZ POTKRŠA

Tokom 1942. godine, za vrijeme četničke strahovlade, došli četnici u bratonožićko selo Potkrš i pohapsili djecu i starce i sproveli ih u kolašinski zatvor. Neki osorni četnik došao među „potkrško roblje” i počeo da ih ispituje politički. U ruci mu korbač sa kojim vitla po vazduhu zadajući strah pohapšenima. Tom prilikom, četnik postavi pitanje jednoj ženi iz Potkrša: „Što ti znaš o Lenjinu i Staljinu?“

Kako žena stvarno o njima nije ništa znala niti čula, odgovorila mu je iskreno: „Kunem ti se da ti dvojica nijesu iz Potkrša a vjerujem ni iz Bratonožića.“

Četnik zaključi da „Roblje” nije upućeno u politiku i ostavi ga na miru.

STRPI SE MALO...

Pošto su partizani nakon Drugog svjetskog rata bili mirni od fašista, riješili su da se obračunaju sa kozama kako bi spasili šume od njih. „Kolju ljudi koze nemilice, a za njima plaču čobanice” napisao je pjesnik. A čobnice su tužno pjevale: „Druže Tito, blago nama, smrt fašizmu i kozama”.

Prilikom jedne konferencije na kojoj se raspravljalo o istrazi koza na Barutani, do delegata iz komiteta stajao je tamošnji predsjednik odbora. Žena ovog predsjednika sikće na čovjeka iz komiteta i ne da mu oka otvoriti što se kaže. Njen muž ćuti a delegat iz komiteta pita da li ta žena ima muža (kako bi je ućutkao). Tada njen muž došapnu komitetliji: „Druže, ja to trpim već 15 godina a ti ne možeš pola sata”.

JESI LI ME DUGO ČEKAO?

Stari komita Vuksan Minić poslije malo šetnje sjeo na klupu parka preko puta hotela „Crna Gora” u Titogradu kako bi se malo odmorio. Već je počelo veče. U blizini klupe na kojoj je sjedio Vuksan dođe neki mladić i zastade. Stajao je dugo gledajući na sat i poslije nekoliko minuta otišao. Već se smračilo.

Kako je pala noć dotrčala je neka djevojka i zagrlila Vuksana strastno govoreći mu: „Jesi li me dugo čekao, sunce moje?” Vuksan se snađe i odgovori ovoj: „Jesam boga mi evo 70 godina”. Viđe djevojka da se zbunila i pobježe od Vuksana.

TANKA ŽENIDBA

Uhvatila nikšićka policija nekog prestupnika i odvela ga načelniku milicije na saslušanje. Saslušava ga načalnik na zapisik i postavlja mu pitanja ko je i odakle kao i ostale generalije. Pored drugih pitanja, načalnik pita prestupnika:

– Jesi li oženjen?

– Tanko boga mi, odgovori prestupnik.

– Ma čuješ li ti što te ja pitam? Sikće načelnik!

– Čujem i odgovorio sam ti, ne da se prestupnik.

– Pa jesi li oženjen, ponavlja načalnik?

– Tanko boga mi, opet će prestupnik.

– Kako tanko, skoči načalnik bijesan?

– Pa od vas sam se oženio, druže načelniče, odgovori prestupnik. Načelnik malo poćuta i dreknu na prestupnika: „Izlazi iz kancelarije”.


Nastaviće se

---