-Preveo sa ruskog i priredio: VOJIN PERUNIČIĆ

Među onim koji su bili skloni uticaju Božijeg Proviđenja, vjerovali su da je Prohor još od rođenja bio pod posebnim nadzorom i zaštitom Božije Promisli. On je imao sedam godina kad ga je majka povela sa sobom, dok je pratila i nazorisala izgradnju Sergijevske crkve i popela se sa njim na vrh zvonika, koji je tada bio u izgradnji. U jednom trenutku Prohor je nestao, a majka je ostala sama, i zbog njene neopreznosti dječak je pao na zemlju. U velikom strahu majka je strčala sa zvonika, misleći u sebi da joj se sin razbio i da je mrtav, ali sa velikim čuđenjem i neizrecivom radošću, ona ga je vidjela zdravog i nepovrijeđenog. Dijete je stajalo na nogama. Poslije toga su se raspitivali: sa koje je visine pao, kako je ostao zdrav i čitav? Sve se završilo time da je majka od radosti plakala i priznala je da je to djelo Božije moći, da joj je On zaštitio i spasio sina od smrti i zahvalila se Bogu.

Kroz tri godine novi događaj je pokazao još jasniju sliku velike Božije moći da spasi Prohora. Prohor je imao deset godina, fizički je bio lijep, pokazivao je oštroumnost, bio je inteligentan i dobrodušan, krajnje skroman i umiljat. U tom periodu je obučavan crkvenoj pismenosti. Dječak je pokazivao sklonost i sposobnost prema učenju, ali je sa učenjem morao da prekine. Prohor se tako teško razbolio da se čak nijesu ni nadali njegovom ozdravljenju u kući. U najtežem periodu bolesti Prohor je vidio u snu Presvetu Bogorodicu, koja mu je obećala da će ga posjetiti i da će ga isceliti od bolesti. Kad se probudio, Prohor je ispričao taj san svojoj majci. San je pokrenuo blagočestivo raspoloženje u dječakovoj duši, pokrenuo duhovnu radoznalost prema religioznosti, a njeno pojavljivanje je, očigledno, ostavilo na Prohora Božiju Promisao. U toku jedne litije po gradu Kursku nosili su čudotvornu ikonu čuvene Bogomajke tom istom ulicom gdje je bila kuća porodice Mošnjin. Počela je da pada jaka kiša. U namjeri da pređu na drugu ulicu, litija je, vjerovatno, da bi skratila put i zaobišla blato koje je napravila provala oblaka, uputila se preko dvorišta porodice Mošnjin. Koristeći ovaj slučaj Agafija je iznijela bolesnog sina u dvorište, prinijela ga čudotvornoj ikoni i primakla da poljubi njen lik. Odmah su primijetili da je Prohor počeo da se oporavlja, a ubrzo je i potpuno ozdravio. Tako se ispunilo obećanje Nebeske Carice da će posjetiti dječaka i da će ga isceliti od bolesti.

Pošto se zdravlje stabilizovalo, Prohor je uspješno nastavio sa svojim učenjem, učio je Časoslov, Psaltir, naučio je da piše i zavolio je da čita Bibliju i duhovne knjige.
Zbog toga što se stariji Prohorov brat Aleksej bavio trgovinom i imao svoju trgovačku radnju u Kursku, Prohora su tjerali da uči zanat trgovca u toj radnji. Kasnije je on pričao, kad je razgovarao sa N. A. Motovilovim u Sarovu, da mu je rekao: „Ja vodim porijeklo iz porodice Kurskih trgovaca i kad nijesam bio u manastiru, dešavalo se da sam trgovao takvom robom, koja je donosila veliki profit”. Roba kojom su trgovali bile su stvari koje su bile potrebne za seljački način života, kao što su: kaiševi, katran, konopci, ajmovi za konje, kaiševi za konjske zaprege, opanci, gvozdeni materijal i tome slično. Međutim, to ga nije privlačilo i on nije volio da se bavi trgovinom i profitom, njega je privlačilo nešto drugo, tj. mjesto gdje je mogao da se domogne bogatstva uma i vječnog spasa duše svoje. Nije mu se desio čak nijedan dan, a da ne posjeti Božiji hram. Zbog obaveza prema poslovima u radnji, nije bio u mogućnosti da prisustvuje liturgijama preko dana i večernjim službama u Božijem hramu. On je ustajao ranije i poslije molitve u kući on je žurio da stigne na jutarnje bogosluženje i da tamo uzdigne svoje molitve prema Bogu. Nedjeljama i u dane praznika on je volio da čita duhovno-poučne knjige, sakupljajući ponekad i svoje drugove da slušaju čitanje.

(Nastaviće se)

---