Piše: Vojin Peruničić
Prvog dana 1833. godine brat Pavle je primijetio da je otac Serafim tri puta u toku dana izlazio na to mjesto, koje je on njima pokazao da bi ga tu sahranili i zadržavajući se tamo duže vrijeme gledao ispred sebe u zemlju. Uveče je otac Pavle čuo kako monah pjeva vaskrsne pjesme u svojoj ćeliji: Hristovo vaskrsenje, Svijetli se, svijetli se, novi Jerusalime... i druge duhovne pobjedonosne pjesme.

2. januara, u šest sati izjutra, brat Pavle je, izašavši iz svoje ćelije na jutarnju liturgiju, osjetio miris dima na tremu u blizini ćelije oca Serafima. Obavivši uobičajenu molitvu, on je pokucao na vrata oca Serafima, ali su vrata bila iznutra zatvorena zasunom i nije se čuo nikakav odgovor. On je izašao na trem i, primijetivši u mraku monahe, koji su tuda prolazili u pravcu crkve, rekao im: „Očevi i braćo, osjeća se jak miris dima. Da ne gori nešto kod nas? Stari monah je, možda, otišao u svoju usamljeničku ćeliju“. Onda je jedan od prolaznika, poslušnik Anikita, požurivši prema ćeliji oca Serafima, vidjevši da je ona zaključana, silom odvalio vrata. Mnogi vjernici su sa radošću donosili na poklon ocu Serafimu razna platna od lana. Ovog puta su svi ti pokloni sa knjigama ležali u neredu na klupi blizu vrata. Sve je to bila zahvatila tiha vatra, koja je tinjala, a do zapaljenja je došlo, vjerovatno, od dogorele svijeće ili svijeće koja je pala sa svijećnjaka. Plamena nije bilo, već su samo pomalo tinjale neke knjige i mali dio platna. U dvorištu je bio mrak, iako je počelo da sviće, a u ćeliji oca Serafima se ništa nije vidjelo. Takođe se nije vidio i čuo ni stari monah. Pomislili su da se on odmara poslije noćnog podvizavanja i sa tim mislima su se počeli okupljati ispred ćelije. Na tremu je došlo do male uzbune. Neki od bratije su potrčali da donesu snijeg i grudve i počeli da gase stvari koje su tinjale.

Međutim, jutarnja liturgija se služila svojim redom u crkvi bez prekida. U to vrijeme u crkvu je iznenada dotrčao momčić, jedan od poslušnika, i tiho obavijestio neke o onom šta se dešavalo. Braća su potrčala prema ćeliji oca Serafima. Mnogo se monaha okupilo. Brat Pavle i iskušenik Jovan, koji su došli iz crkve, želeći da se uvjere da li starac odmara, počeli su u mraku da opipavaju mali prostor njegove ćelije i tamo su našli i njega. Donijeli su upaljenu svijeću i vidjeli monaha u svom dugom, starom, bijelom kaputu kako kleči na koljenima na uobičajenom mjestu za vrijeme molitve ispred ikone Majke Božije, gologlav, sa bakarnim krstom na vratu i prekrštenim rukama na grudima. Pomislili su da je zaspao, počeli su da ga bude sa oprezom, ali on nije reagovao, stari monah je završio svoj život podvižnika... Oči su mu bile zatvorene, lice mu je bilo ozareno bogomišlju i molitvom. Monahovo tijelo je bilo toplo, kao da je ispustio dušu tek u ovom trenutku. Više niko nije mogao da ga povrati u život. Monasi su uz blagoslov nastojatelja podigli na ruke tijelo starog mudraca Serafima i odnijeli u susjednu ćeliju jeromonaha Jevstafija. Tamo su mu umili lice i oprali koljena, obukli ga po monaškim pravilima, položili ga u, nama već poznati, hrastovi sanduk i istog momenta odnijeli u saborni hram. Kasnije, kad se malo smirilo uzbuđenje i uznemirenje, kad su počeli da sakupljaju stvari u ćeliji pokojnika, primijetili su da je i knjiga, ispred koje je probdio cijelu noć, malo nagorela.

Brzo se svukuda pročula vijest o smrti starog mudraca oca Serafima. Svi iz sarovske oblasti su se brzo okupili kod manastira. Svi su tugovali i gorko plakali povodom njegove smrti, a posebno težak rastanak sa njim je bio za sestre iz Divejevskog manastira, koje su u njemu izgubile svog duhovnog vođu i popečitelja. Njihova tuga je bila time još veća, što otac Serafim nije našao takvog čovjeka, koji je mogao da ga zamijeni. Otac Serafim je sahranjen poslije osam dana i noći u grob po njegovom zavještanju sa emajliranom ikonom prepodobnog Sergija.

Preveo sa ruskog i priredio:

VOJIN PERUNIČIĆ

(Nastaviće se)

---