O tome koliko je knjaz Danilo išao daleko u svom samovlašću, kako su i koliko njegovu volju poštovali i slijepo izvršavali i pojedini plemenski kapetani, govori i jedan primjer iz Crmnice koji u svom feljtonu o Novici Ceroviću navodi Duka Londrović:

„Knjaz Danilo je tražio da se primjenjuje sve što je propisano u njegovom zakoniku (u Danilovom Zakoniku je posebno bio okrutan član 4 koji doslovce glasi: „Koji bi se Crnogorac ili Brđanin usudio ličnost ili dostojanstvo Knjaza vrijeđati, biće isto onako kastigat kao i oni koji samovoljno čovjeka ubije“, prim. B.S.). U tome mu je svesrdno pomagao i brat, vojvoda Mirko. Odstupiti se nije smjelo ni za dlaku. Zakon su u narodu primjenjivali plemenski kapetani, nastojeći da pri tome zadovolje volju knjaževu. U tome su neki išli tako daleko da je to danas teško shvatljivo” – piše Duka Londrović i za primjer navodi slučaj iz jednog crmničkog sela.

„U tom selu, zbog nekih zađevica, došlo je do ubistva i bježanja u Tursku. Zbog ‘tojaganja’, uvrijeđeni su ubili kapetana – popa Filipa Bokana. Ubice su pohvatane i zatvorene na Cetinju. Sud ih osudi na smrt. Kazna je trebalo da se izvrši u selu Bukoviku, gdje se zločin i dogodio. Izvršenjem kazne po knjaževoj naredbi trebalo je da rukovodi tamošnji kapetan Milo Vojvodić.

Kapetan Vojvodić naredi da ubicu, Iva Lukića, ubije njegov rođeni brat, Nikola Lukić. Ovaj, pod silom i pritiskom, to mora uraditi! Prilikom izvršenja kazne, drugi osuđenik, Stanko Radača, nije bio do kraja dotučen već je još pokazivao znake života. Videći to, kapetan Milo Vojvodić uze od nekog prisutnog pušku i dade je Stankovom ocu Dragu, starcu od preko 80 godina. Kapetan naredi starom ocu da dotuče svog rođenog sina, ili će i on biti ubijen! Pod pritiskom, stari Drago je morao povući oroz puške uperene u jedva živog sina. Drago je dva puta vukao za oroz, ali puška ne opali. Videći to, sin Stanko reče ocu: ‘Jadan, oče, nemoj me ti biti. Ima me ko biti i bez tebe. Vidiš da sam ubijen...’ Ojađeni Drago, pošto puška ne opali, reče kapetanu Vojvodiću: Kapetane, ti si božju prestupio, očima vidiš da puška neće iz ruku očinih pucati na svoje dijete… Videći to, kapetan drugima naredi te dotukoše Stanka Dragova.”

Još je ilustrativniji slučaj čovjeka iz Povije kojem je odletjela glava po tom famoznom četvrtom članu Danilovog zakonik (ta čudovišna presuda je objavljena u Pravnom zborniku 1939. godine, a navodi je i dr Jovan Bojović u svojoj knjizi „Zakonik knjaza Danila“). Presuda je kratka i jasna:

„Stanoje Zelenov Mijušković, rodom iz Povije, usudio se ličnost Svijetlog Knjaza i Gospodara vrijeđati. I tako po dosta vjernom dokaziteljstvu i sopstvenom ispovijednom prikazivanju na sudu, njegovog velikog prestupljenija radi, Praviteljstvujući vrhovni sud po 4-om pravilu Opšteg zemaljskog zakonika osuđuje ga na smrt!“

Naravno, presudu je bez dvoumljenja potvrdio i „ljuto uvrijeđeni“ gospodar...

Knjaz Danilo je veoma dobro znao koliko je za Crnu Goru, za mladu knjaževinu kojoj je udarao temelje, važno da proširi granice i oko Cetinja okupi sva brđanska plemena, do tada vjekovima nepokorna i neposlušna. Razumljiv je, dakle, bio njegov interes da Crnoj Gori definitivno prisajedini i te teritorije, čemu su težili i svi njegovi prethodnici na vladarskom tronu pod Orlovim kršem. Nije, međutim, razumljiv metod kojemu je, za razliku od gotovo svih prije njega, pribjegao da to ostvari.

Dok se, recimo, Petar Prvi ponajviše oslanjao na krst, kletve i molitve, Danilo je više vjerovao u mač, više se uzdao u silu i pesnicu, što mu je – razumljivo – donosilo velike nevolje i glavobolje i na unutrašnjem i na spoljnom planu. Svejedno, on je na tome uporno istrajavao i, čini se, svaki put išao korak dalje i greznuo sve dublje.

Piše: BUDO SIMONOVIĆ

(Nastaviće se)

---