Početkom jula 1854. godine knjaz Danilo je preduzeo daleko sveobuhvatniji pohod i na Bjelopavliće o kojem sam piše u izvještajima pojedinim diplomatskim predstavnicima velikih sila, pokušavajući da opravda tu krvavu odmazdu i poharu ovog glasitog plemena: „Tek što sam u Bjelopavliće došao su pet– šest hiljada vojske, mogao sam se uvjeriti, da što se tiče opšteg naroda Bjelopavlića, Pipera i Kuča, nije bio još pregnuo o kakvoj izdaji, no po nagovoru njini glavara veću čast naroda bili su već za sobom povukli, ali mojim dolaskom međ njima prepane se i sav narod bez razlike od gorenaznačene tri nahije meni se pokorio i vjeran pokazao, krojme glavni buntovnika od same kuće Boškovića, popa Đoka s Orje Luke i drugi pešest njiovi privrženika, koji su sa svom kutnjom čeljadi odbjegli u Spuž, tek što su čuli da sam krenuo s vojskom …” Priča o pobuni i pohari Bjelopavlića je, međutim, mnogo kompleksnija i tragičnija, a prethodio joj je jedan sramotni događaj u Ostrogu koji se te godine o Trojičindanskom saboru zbio u ovoj svetinji i koji će, u krajnjem, i glave koštati beskrupuloznog i nazlobrzog crnogorskog gospodara. O Trojičinu dne 1854. godine, knjaz Danilo je sa pratnjom i svitom i francuskim vicekonzulom u Skadru, Ijasentom Ekarom, kao gostom, stigao u Ostrog na veliki, trodnevni trojičindanski sabor. Zadivljen ljepotom crnogorske mladeži, knjaz je naredio da se izabere trideset najljepših djevojaka i nevjesta koje bi uveče oko vatre igrale kolo sa trideset njegovih perjanika. Među njima se našla i njegova sestra Jana, udata za vojvodu popa Rista Boškovića. Kolo se uveče okupilo u dvorištu ispred Donjeg manastira gdje je naložena velika vatra, jer drugog osvjetljenja nije ni bilo. Oni rijetki koji su, sem knjaževe najuže pratnje i svite bili pozvani da gledaju kolo i uživaju u toj ljepoti, odmah su opazili da se tu igra neko drugo kolo, a posebno im je zapalo za oko kako knjaz ne smeće pogleda sa sestre Todora Kadića, Danice, koja je bila udata za popa Punišu Pavićevića, kojoj, kako veli Drago Filipović, nagorkinja vila nije bila ravna – zbog toga je zvali Vilajeta. Po kazivanju Draga Filipovića, kad je popadija Jana, u razbjel zore došla pod šator u kojemu je spavao njen muž, on je dočekao budan: — A đe si do ovo doba, sramotna ti pogibija pukla!? — breknu pop Risto. - E, ne no tebi, Risto Lazarev, što dozvoli da se noćas pleme bjelopavlićko sramoti pred ovom svetinjom! – odgovorila mu ona i ispričala da knjazu, njenom bratu, nije bilo do igre i kola – već su na silu svašta radili sa naivnim i nevinim ženama i đevojkama koje si im ti u ruke dodao. No, peri obraz i ne daj da iko udari na čast tebi i cijelom plemenu, pa taman bio i knjaz crnogorski, a moj brat! – Sjutri dan – piše Tomo Oraovac – kroz narod se pronijela strašna i sramotna riječ, kako je Jovan Mašanov Vukotić, po naravi proklet i zao čovjek, rekao ‚da je svaki ležao sa svojom’, a on sa popadijom popa Jovana Radovića, da su ovo Katunjani učinili po naređenju knjaza Danila da se među Bjelopavlićima rode junaci kao Katunjani. Zbog ovih gadnih riječi uzrujao se cio narod...” Pop Risto je istog časa pošao kod knjaza Danila i zatražio da kazni Jovana Vukotića, a on je to protumačio kao neslanu šalu komandira perjanika: – Kad je tako, gospodare, onda meni i Bjelopavlićima nema mjesta u tvojoj državi dok krvlju ne operemo naš vazda svijetli obraz – planuo je pop Risto i pred ozlojeđenim plemenicima odjurio da provali u barutanu i oružjem opere obraz, a knjaz Danilo sa pratnjom i gostima je u poslednjem trenutku uspio da pobjegne iz Ostroga preko Pješivaca pred razjarenim Bjelopavlićima, kojima će se ubrzo krvnički osvetiti. Piše: BUDO SIMONOVIĆ (Nastaviće se)