Osvetoljubivom i nazlobrzom knjazu Danilu nije bilo dovoljno to što je Bjelopavliće pregazio s vojskom, što je popalio kuće i pobio ljude, što je Boškoviće na čelu s popom Ristom prisilio da spas potraže pod turskim skutom, što je toliko zla učinio svojoj sestri i zetu, već je potom počeo da vreba i traga za svima koji su onog dana pod Ostrogom stali uz popa Rista i digli glas zbog sramote koju su knjaz i njegova svita nanijeli Bjelopavlićima.

Među prvima se našao i pop Puniša Pavićević, zet Todora Kadića, kapetanski pisar u kapetaniji na Prentinoj glavici, odnosno u Martinićima, kod nepismenog kapetana Toka Nikina Šaranovića. Pakosni knjaz je prvo zatražio od Todora Kadića (u to vrijeme je bio neki službenik na dvoru na Cetinju) da ubije zeta. On to odbije i u toku noći pobjegne sa Cetinja i skloni se kod Turaka u Spužu. Čim je sjutradan saznao da je Todor pobjegao, knjaz Danilo brže-bolje spremi perjanike u Bjelopavliće s pismom kapetanu Toku i naredbom da mušketa popa Punišu. Nepismeni kapetan doda pismo Puniši, koji, čim je vidio svoju smrtnu presudu, iskoristi priliku i pobjegne u Spuž gdje se sretne sa Todorom. Bježeći od dugačke zlotvorske ruke knjaza Danila, obreli su se potom u Carigradu.

Todorova žena i dvoje muške djece su po knjaževoj naredbi protjerani iz Crne Gore, a Punišina žena, odnosno Todorova sestra Danica, koju su zbog izuzetne ljepote zvali Vilajeta, odvedena je na Cetinje. Knjazu Danilu je, izgleda, bilo malo što je obrukao i obeščastio one noći u Ostrogu već je želio još neko vrijeme da uživa u njenoj ljepoti. Po nekim podacima, on je držao u svojim odajama oko dva mjeseca, a onda je preudao za jednog Martinovića, šuru vojvode Mirka, odnosno mlađeg brata Mirkove žene Stane.

Pošto je u to vrijeme drugi Stanin brat bio crnogorski konzul u Carigradu, vijest o preudaji Punišine žene, odnosno Todorove sestre, nekako je preko njega stigla do Bosfora i uvrzena u uši Todoru i Puniši. Plahoviti i do srca uvrijeđeni Todor se nije dvoumio niti mogao uzdržati: čim je ugrabio zgodu, ubio je konzula Martinovića, svog nedragog i nesuđenog prijatelja, iako on nije bio kriv za sramotni čin knjaza Danila.

Todor i Puniša su se, izgleda, od tada rastali i svako je krenuo svojim putem. Osjećajući da knjaz plete oko njega mrežu i radi mu o glavi, Todor je odlučio da sam krene u Crnu Goru i lično mu donese glavu, ali da je i naplati skuplje nego što knjaz misli da ona vrijedi. Domogao se Bara i povezao sa Selim-begom, starim znancem i prijateljem. Om mu je jednog dana pokazao knjaževo pismo u kojem mu je za Todorovu glavu nudio „čizmu dukata”. Bila je to, po svoj prilici, kap žuči koja je prelila čašu i ponosnog, uvrijeđenog Bjelopavlića definitivno učvrstila u odluci da ubije knjaza.

Nema, naravno, sigurnih podataka kako je dalje bilo i kako je Selim-beg pomogao Todoru da se naoruža i pripremi za taj čin, kako je saznao da je knjaz u Boki na odmoru i kojim putevima je neopaženo stigao od Bara do Kotora.

U suton poslednjeg julskog dana 1860. godine, iz starog kotorskog grada je sa pratnjom i počasnicima izašao crnogorski knjaz Danilo sa suprugom, knjeginjom Darinkom. Praćeni šarenom masom radoznalog svijeta, jedno vrijeme su šetali rivom, a onda krenuli da se ukrcaju na brodić koji će ih odvesti do Prčnja, gdje su provodili dane na odmoru.

Knjeginja i dio pratnje već su se bili ukrcali na brodić, a knjaz tek zakoračio na most kad je iz mase koja se tiskala na obali odjeknuo pucanj. Knjaz je glasno jeknuo i zanio se, ali nije pao u more već u naručje preneražene supruge...

Todoru Kadiću nije zadrhtala ruka, knjazu nije bilo spasa, dan kasnije je podlegao ranama u kući Bjeladinovića u Kotoru, a atentator, koji se izgleda nije mnogo ni trudio da uteče i izbjegne ruku pravde, već na prvom saslušanju je sve priznao i potanko ispričao kako je i zašto ubio gospodara.

Piše:

BUDO SIMONOVIĆ

(Nastaviće se)

---