Tokom svog školovanja u Karlovcima Rajačić je imao priliku da posmatra mladog i veoma sposobnog mitropolita Stefana Stratimirovića, koji je bio dobar administrator, ali i mudar političar. Mitropolit Stratimirović, oko koga su se okupljali tadašnji naši učeni ljudi, bio je zaslužan za otvaranje Karlovačke gimnazije, prve gimnazije u srpskom narodu. Mitropolit, kao pobornik utemeljenja i razvoja našeg školstva i vrhovni patron gimnazije, zasigurno je bio primjer mladom Iliji, koji će tokom čitavog života nastojati da poboljša prosvjetne prilike srpskog naroda.
Ako imamo u vidu da je u Karlovce došao 1802. godine i da je upisan u drugi gramatikalni razred, možemo zaključiti da je Ilija u Zagrebu završio dva razreda gimnazije. U matrikulama Karlovačke gimnazije upisan je kao Ilija Rajaković. U matrikulama se takođe može vidjeti da je svake godine mijenjao mjesto stanovanja. Živio je u dijelu Karlovaca, prema Petrovaradinu i u blizini Dunava, a u poslednjoj godini stanovao je u Konviktu, koji je mitropolit Stratimirović osnovao za djecu plemića, oficira, sveštenika i trgovaca. Školski drug, sa kojim je prve godine i stanovao, bio mu je Dimitrije Frušić, koji je sa Dimitrijem Davidovićem, nekoliko godina kasnije, pokrenuo u Beču „Novine serbske”. U istom razredu su bili Pavle Anđelić, otac potonjeg patrijarha Germana Anđelića, i Konstantin Kaulici, kasnije čuveni novosadski knjižar i izdavač.
U gimnazijskom svjedočanstvu, izdatom od strane direktora Jovana Pantelića, 1865. godine (nekoliko godina nakon Rajačićeve smrti, vjerovatno na zahtjev njegovih rođaka), zabilježeno je da je Ilija Rajačić bio eminens i primae primus, što znači da je bio najbolji učenik u svom razredu.
Nakon Karlovaca, školovanje je nastavio u Segedinu, na liceju osnovanom 1792. godine, poznatom po dobrim nastavnicima iz redova pijarista, koji su posebnu pažnju posvećivali učenju latinskog jezika. U Segedinu je završio dvije godine filosofije (1806–1808), gdje je, takođe, bio među prvima u razredu.
O njegovom školovanju nam svjedoči i udžbenik latinskog jezika sa Rajačićevim potpisom, za koji ne možemo sasvim pouzdano da tvrdimo u kom periodu školovanja ga je Ilija koristio.
Mladi Rajačić školovanje nastavlja u Beču, gdje izučava latinski jezik, lijepe umjetnosti i više nauke. Međutim, univerzitetske studije nije završio usled ratnog sukoba između Francuske i Austrije. Godine 1809. Napoleon se u svom osvajačkom pohodu približio Beču, a Rajačić je te godine stupio u đački bataljon, kako bi sa oružjem u ruci branio prestonicu i presto. Tada je on, kako piše Radoslav Grujić, dobio čin kaplara. Napoleon je ušao u Beč, nakon čega je između Francuske i Austrije sklopljen mir u Šenbrunu, oktobra 1809. godine, po kom je rodni kraj Ilije Rajačića dospio pod francusku vlast (kao i Istra, zapadna Koruška, Kranjska i dio Hrvatske na desnoj obali Save, do ušća Une kod Jasenovca).
Studije, prekinute tokom ratnih dešavanja, Ilija nije nastavio. Životni put ga je odveo u manastir. Po nekim tvrdnjama, on se odazvao pozivu gornjokarlovačkog vladike Mojsija Miokovića i u manastiru Gomirje stupio u monaški red. Prilikom zamonašenja dobio je ime Josif.
Manastir Gomirje (najprije Gojemirje), smješten kod Ogulina, osnovan je krajem 16. ili početkom 17. vijeka. Osnovali su ga monasi izbjegli iz dalmatinskog manastira Krke. Ime je dobio po selu Gomirju, kraj koga je podignut. Manastirska crkva, završena 1730. godine, posvećena je Sv. Jovanu Krstitelju, a hramovska slava održava se na Ivanjdan.
Ovaj manastir je imao veliki kulturni i prosvjetni značaj već u 17, a naročito u 18. i 19. vijeku. O tome nam svjedoče materijalni ostaci, ali i obrazovani monasi koji su podsticali kulturno-prosvjetni rad svog manastira. Među njima su se isticali Danilo Ljubotinja i Danilo Jakšić, potonji znameniti gornjokarlovački episkopi.
Priredio:
MILADIN VELjKOVIĆ
(Nastaviće se)
)){kind=small}
