Nezadovoljstvo vladavinom knjaza Danila koje je tinjalo u narodu, naročito u crnogorskim brdima, podjarivano uticajima sa strane i golemim nevoljama koje su na samom početku njegove vladavine donijeli dvogodišnje vojevanje sa Turcima a potom i nezapamćena glad tokom 1854. i 1855. godine, poslije Pipera i Bjelopavlića, kulminiralo je u Kučima.

Ovo ratoborno gorštačko pleme stalno je bilo na vjetrometini uticaja i interesa i Turske i Crne Gore. Uvijek je bilo pomalo država u državi. Nepokorni i neposlušni, Kuči se nijesu dvoumili oko svoje nacionalne pripadnosti, ali ni pristajali da trpe i ćute pred tiranijom i samovlašćem cetinjskog gospodara.

Knjaz Danilo je stoga dva puta vojštio na Kuče – 1855. godine, kada su velikih sila reagovala brzo i odlučno i izvršila pritisak na njega da obustavi operaciju i vrati vojsku, ali on godinu dana kasnije ponovio pohod. Knjaževa vojska, koju je predvodio njegov brat, veliki vojvoda Mirko, napravila je tom prilikom pokolj u Kučima, klasični genocid u kojem ni do danas nije ustanovljen broj žrtava, ali je sasvim izvjesno da nešto slično ni Turci u viševjekovnim ratovanjima i pohodima na Crnu Goru nikada nijesu počinili:

„Gornja vojska kojom su zapovijedali Novica Cerović, Milisav Mišnić, komandiri morački, i Pavić Đikanov, kapetan rovački, niđe za sobom traga od zločinstva nije ostavila – piše, pored ostalog, Marko Miljanov o ovom stravičnom pokolju i sramoti crnogorskog oružja. – Kad su došli od planine u sela kučka i viđeli što nijesu mislili da te ikad viđet: da je staro i mlado, romo i slijepo pod mač palo, stare i mlade glave na gomile skupljene, a leševi bačeni u ublove i ognjeve – ne može se ovđe opisat žalost i tugovanje vojske i vojskovođa. Videći taj gadni i bezbožni užas, vojnici su zatvarali oči da ne gledaju taj srpski pokor. Milisav Mišnić i Pavić Đikanov bili su sami sebe rukama u prsi, lelečući i naričući za domaćom nesrećom, s kojom se gubi pred Bogom i pred svijetom. Ovako su mnogi vojnici i glavari činjeli, gledajući na gomile skupljene posječene glave od staraca i đece, od kojije mnoge nijesu imale kose: đetinje nijesu još počele kosmatit, a staračke se ogulile, i zubi od starosti pali, da i je tužno bilo i žive gledat, a ne sad u gomili glava posječenije bogalja i ako nikad ne bjeu mrski drugome nako Turcima; jer u toj rpi oguljenije glava bile su i glave Zeka Jokanovića, Nikole Radonjina, Ivana Nikolina, Radovana Stankova, Jovana Nikolina i drugije starije turskije krvnika koji su u svoje vrijeme bili strašilo Turaka...“

Vojvoda Mirko je dosledno sproveo naredbu nemilosrdnog brata-gospodara: ’Udri Kuča na božju vjeru, ako ga drugačije ufatit ne moš...i đeca u kolijevke da se kolju!“

Nikada nije definitivno utvrđen bilans pokolja u Kučima. Sam knjaz Danilo je priznao da je ubijeno 50 Kuča (to je podatak koji mu je iz Kuča brzojavom poslao brat, vojvoda Mirko. Akademik Branko Pavićević, pak, veli, da je bilo „oko 200 ubijenih“. „Vojska vojvode Mirka – piše Pavićević – napravila je pustoš u Kučima: popaljeno je 13 sela, opljačkano 800 kuća, zaplijenjeno 985 komada raznog oružja i odvedeno 4.000 sitne i krupne stoke...“

Čini se, ipak, da u mnoštvu raznolikih podataka o drugoj pohari Kuča, pa dakle i o broju žrtava, najviše treba vjerovati Marku Miljanovu, savremeniku tih događaja, koji na jednom mjestu, pored ostalog, veli i ovo:

„Glave ljuđi i đece, koje su posječene, skupljene su na uljanik popa Luke i pobodene na rozge oko uljanika, kako bi i’ vojvoda Mirko moga gledat i viđet koliko i’ je. Govore da i’ je bilo 243 i da je u te glave bilo 17 vojničkije koji su mogli u boj otis da se biju s Turcima, a drugo su bili starci, bonici i đeca. Ne znam je li ovi broj pravo rečen, teke ovo znam: da nijesu vojnici brcki i crnogorski branili, Bog zna koliko bi tu još glava posječeno bilo.”

Piše:

BUDO SIMONOVIĆ

(Nastaviće se)

---