One iste godine kada je mlađani Rade Tomov sjeo na vladičansku stolicu svog velikog strica, Petra Prvog Petrovića Njegoša, njegova sestra Marija, udata za serdara Andriju Perovića Cucu, rodila je sina. Marija je bila pod manom, imala jednu nogu kraću, i svi zamjerali i prigovarali serdaru Andriji da se njome oženio samo zato što je od vladarske kuće, ali ih Marija ućutkala plemenitošću, mudrošću i dobrotom. Još kad mu je rodila naslednika, u glasitu serdarovu kuću se vratila i radost i prijatelji.

Marija je u braku sa Andrijom, po prilici, rodila osam sinova, ali sem Stevana i donekle Novice, ni o jednom od ostalih gotovo da i nema pomena. A Stevan se, vidjelo se to od najranijih dana, i ljepotom i bistrinom vrgao na ujaka Rada. Ujak mu bio i prvi učitelj. Doveo ga kod sebe na Cetinje i tu pod Orlovim kršem uveo u čudesni svijet knjige i probudio u njemu pjesničku žicu. Kad je Njegoš umro i kad je nastala borba oko naslednika, i Stevan je, kao i ujak mu Pero i ostali njegovi najvjerniji sledbenici u neuspjelom pokušaju da se domogne crnogorskog prestola, doživio poraz i poniženje kad se Danilo, sa Njegoševim testamentom u džepu i podrškom Beča i Moskve, ubrzo pojavio na Cetinju. Uviđajući da im je glava u torbi, svi su u jesen 1853. godine, pobjegli iz Crne Gore.

Stevan se jedno vrijeme sklanjao u Beču, ali kad je, nakon nekoliko neuspjelih atentata na njega, shvatio da mu nemilosrdni brat od tetke sa Cetinja i tu radi o glavi, pobjegao je u Carigrad. Nije se, međutim, ni tu spasio. Uprkos jednom pomiriteljskom pismu koje je odatle uputio knjazu Danilu, ovaj mu je, umjesto pomiriteljskog odgovora, poslao dželate na čelu sa popom Jokom Kusovcem koji su ga mučki ubili usred Carigrada.

Ubica, pop Joko Kusovac je, po povratku iz Carigrada na Cetinje, na gospodarevo pitanje je li ubio Stevana, navodno odgovorio:

– Ubih, gospodaru, i žali bože onakvog deliju. Sebi si skinuo dušmanina, a mene si oba oka izvadio.

Potom se potpuno povukao i zatvorio u kuću, i stalno kunući knjaza Danila:

– Osramoti me, dabogda umro od iste čaše od koje je i Stevan!

„Pred Grahovsku bitku – piše Marko Vujačić u svojoj knjizi „Znameniti crnogorski i hercegovački junaci” – kad je čuo da se Husein-paša kreće na Crnu Goru, Joko se lijepo opremi i sa svojim Ljubotinjanima pođe na Grahovo. Prvi je krenuo u juriš i prvi se teško ranio, ali ga smrt, koju je dozivao, ovoga puta nije htjela da uzme.

Sa bojišta su ranjenike nosili u Crnu Goru – da se liječe kod svojih kuća. Pred samu noć stignu nosila pred kuću serdara Andrije Perovića. Vojnici upitaju mogu li prenoćiti sa ranjenikom. Mara, serdareva žena, izađe pred njih i upita kako se zove ranjenik. Kad joj rekoše da se zove Joko Kusovac, ona se zanese tijelom, ali se brzo pribra i reče:

– Sretnje ti rane, junače!

Nije se dvoumila već naredi snahama da spreme kuću i prenoćište za grahovskog pobjednika, a ona priđe nosilima i pomože vojnicima da se ranjenik dobro smjesti...

Izjutra, kad su ga iznijeli iz kuće da ga nose u Ljubotinj (uviđajući u čijoj je kući prenoćio i ko ga je njegovao, prim. B.S.) Joko se, gledajući Maru, pridiže sa nosila i reče – da ga svi čuju:

– Oprosti mi Stevanova majko! Ja sam ubio Stevana, a mrtvi Stevan će, dao bog – ubiti mene!”

Pop Joko Kusovac je umro nekoliko godina poslije Grahovske bitke, potpuno povučen i u osami, do poslednjeg dana jadikujući zbog onoga što je učinio i kunući knjaza koji ga je osramotio. Marija, heroj-majka, poživjela je znatno duže, a kad je umrla, sahranili su je u crkvi na Trešnjevu i eno joj nadgrobne ploče i danas na podu ispred oltara. Bio je to, izgleda, i jedini slučaj da je žena vječno počinula u crkvi, ispred oltara, a na nadgrobnoj ploči piše: „Ovdje počiva hrabra Marija Andrina, a sestra vladike Rada Petrovića, 1876.”

Piše:

BUDO SIMONOVIĆ

(Nastaviće se)

---