Kao dalmatinski episkop, Rajačić je intenzivno radio na sprečavanju unijaćenja srpskog življa, zbog čega je došao u sukob sa namjesnikom Lilienbergom. U okviru borbe protiv unije, Rajačić je uspio da otvori bogoslovsku školu u Šibeniku i nastojao je da postavi temelj organizaciji duhovnog suda u svojoj eparhiji. Zasigurno da je ovakav Rajačićev rad uticao na to da ubrzo bude premješten u Vršačku eparhiju.

Dekretom Dvorske kancelarije, od 25. juna 1833. godine, Rajačić je premješten u Vršačku episkopiju, a nalog da u Vršac i otputuje dobio je u martu 1834. godine.

Ubrzo poslije carskog dekreta Rajačić je dobio i gramatu mitropolita Stefana Stratimirovića, izdatu 1. (13) avgusta 1833, o postavljenju za vršačkog episkopa. Zauzimanjem mitropolita Stefana, kako piše episkop šumadijski Sava, Rajačić je i sinodalno izabran za episkopa vršačkog.

Prije odlaska iz Dalmacije, Rajačić je sastavio spisak sposobnih sveštenika koji bi mogli da ga zamijene. On je predložio Simeona Trkulju, zadarskog vjeroučitelja, Pantelejmona Živkovića, arhimandrita Manastira Rakovica i Platona Atanackovića. Na drugoj strani, grof Lilienberg je iznio svoje predloge: katihetu Simeona Trkulju, igumana Manastira Savine, čije ime nam nije poznato, i provikara Marka Grušića. Nekoliko dana nakon naloga Rajačiću da otputuje u Vršac, car je odlukom od 5. aprila imenovao za dalmatinskog episkopa Pantelejmona Živkovića. Namjesnik Lilienberg je smatrao da će karlovački mitropolit, preko Živkovića, imati velikog uticaja na poslove dalmatinske crkve. Ni rimokatolički svijet nije bio oduševljen ovim imenovanjem.[...]

Josif Rajačić je u Vršac otputovao 5. (17) juna 1834, a da se nije ni javio grofu Lilienbergu, o čemu on izvještava grofove Sedlnickog i Mitrovskog.

Prilikom prelaska u novu eparhiju, dobio je mnogo čestitki, koje su mu upućivane u pismima ili napisane u vidu pjesama, a neki od njihovih autora su: bogoslov Vasilije Živković, Jovan Čokor, bogoslov Đorđe Maletić i drugi.[...]

U Vršačkoj eparhiji Rajačić je imao puno posla. Nastavio je svoju borbu protiv unije i na rješavanju prosvjetnih problema, ali sada na novom terenu. U Vršcu se, ubrzo po svom dolasku, već 1836, susreo i sa jednom novom nedaćom – epidemijom azijske kolere. Svoja zapažanja o ovoj opakoj bolesti Rajačić je ostavio u svojoj „Autobiografiji”, bilježeći da je zaraza zahvatila stanovništvo u tolikoj mjeri da su mnogi, smrtno uplašeni, ostavljali svoje kuće i svoje najbliže, teško bolesne, o kojima najčešće nije imao ko da brine, pa su umirali u najtežim mukama. Iskustvo koje je stekao pomažući oboljelima, zajedno sa svojim sveštenstvom, upotrijebio je 1848. godine, kada je kolera zahvatila Srpsku Vojvodinu. [...]

Došavši u Vršac Rajačić se, kao episkop vršački, lugoški i karansebeški, susrijeće sa novim, rumunskim življem. Rumuni su pod duhovnim vođstvom Karlovačke mitropolije bili od kraja 17. vijeka, odnosno od njenog osnivanja.

Ideja nacionalizma, koja je oživjela kod Rumuna, počela se vrlo brzo širiti. Oni su pod uticajem svojih školovanih ljudi težili da se odvoje od Karlovačke mitropolije i postanu posebna crkvena cjelina, rumunska mitropolija, koja će imati svoje episkope i svog mitropolita. Svoju težnju Rumuni su i ostvarili 1864. godine.

U vrijeme Rajačićevog dolaska u Vršac oni su već radili na čišćenju svog jezika od slovenskih elemenata, težeći tako postepenom odvajanju od Karlovačke mitropolije. Rajačić je i u novoj eparhiji morao da se bori protiv unije, jer je u to vrijeme unijatska propaganda počela da djeluje i među Rumunima. Zapravo, otuđivanje pravoslavnih Srba i Rumuna počelo je kroz širenje unije.

PRIREDIO:

MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)

---