U ovu koloniju je predviđeno da bude oko sedamdeset dječaka, sudeći prema veličini kolonije, ali sada, zbog nečega, smješteno je samo pedesetak vaspitanika. Treba znati da su upotrebljena velika sredstva i svaki mali kriminalac dosta skupo košta organizatore godišnje. Malo je neobično i to da zdravstveno stanje u koloniji, kako su skoro pisali u novinama, nije sasvim zadovoljavajuće, jer je u zadnje vrijeme bilo dosta bolesnih, iako djeca imaju čist vazduh i dobro izdržavanje. Mi smo proveli u koloniji nekoliko časova, od jedanaest izjutra do prvog sumraka, ali sam se ja uvjerio da jedna posjeta ne omogućava da sve vidiš i sve shvatiš. Direktor ustanove me je pozvao da dođem i ostanem dva dana sa njim, što je za mene bilo veoma primamljivo.

Direktor P. A. Rovinski je poznat u književnosti, njegovi članci se objavljuju u „Evropskom glasniku”. On je bio krajnje predusretljiv i veoma ljubazan. U kancelariji se vodi knjiga, u koju posjetioci, ako požele, mogu da upišu svoje ime. Među upisanima je bilo mnogo poznatih imena, znači, klonija je poznata i za nju postoji interesovanje. Ali, pored sve ljubaznosti poštovanog direktora, izgledalo mi je da je čovjek suzdržan, iako nam je skoro sa oduševljenjem pričao sve najljepše o koloniji i istovremeno pomalo umanjivao sve negativnosti u njoj. Želim da dodam da ta suzdržanost, tako je meni izgledalo, potiče od prevelike privrženosti koloniji i započetom poslu.

Sva četvorica vaspitača nisu stariji ljudi, čak su i premladi, oni dobijaju platu od 300 rubalja i svi su završili učiteljsku školu. Oni žive sa vaspitanicima zajedno, čak nose skoro istu odjeću kao i dječaci, nešto slično radničkim bluzama, opasane kaiševima. Kad smo obilazili prostorije, one su bile prazne kao za praznike, djeca su se negdje igrala i mi smo mogli da pogledamo i prostorije za smještaj. Nikakve suvišne raskoši, ničega suvišnog tu nije bilo, a osnivači i darodavci su mogli da poklone mnogo šta, što se moglo i dogoditi. Kreveti su, na primjer, bili najobičniji, gvozdeni i udobni, posteljina je bila od dosta grubog platna, prekrivači su bili najobičniji, ali topli. Vaspitanici ustaju rano i sami, svi zajedno, čiste i spremaju spavaone i po potrebi ribaju podove. Pored nekih kreveta osjeća se neprijatan zadah i tu sam čuo nešto nevjerovatno, da neki od vaspitanika (njih nekoliko, osam ili devet dječaka), koji nijesu bili baš mali, čak imaju dvanaest ili trinaest godina, vrše malu nuždu u snu, ne ustajući iz kreveta. Na moje pitanje da nije možda nekakva bolest u pitanju, odgovorili su mi da se ne radi o tome, već jednostavno što su divlji i dolaze takvi nevaspitani i ne mogu da shvate da moraju da se ponašaju drugačije. Ali, gdje su oni dosad bili, u kakvim su jazbinama živjeli i odrastali i šta su dosad gledali i sretali. Ne postoji toliko siromašna seljačka porodica, koja ne bi mogla da nauči dječaka kako da se ponaša, pa čak i malo dijete bi moralo to da zna. Dakle, kakvi su to bili ljudi sa kojima su se ta djeca sretala i zašto su se oni tako ravnodušno i divljački odnosili prema njima.

Ova činjenica je, ipak, tačna i ja mislim da je veoma bitna i da ne bude nekome smiješno što ja „naduvavam” tu groznu činjenicu do tih razmjera, jer je ona mnogo ozbiljnija, nego što izgleda. Dakle, ona potvrđuje da postoje mračne i strašne osobe među ljudima, koje su izgubile svaki osjećaj za čovječnost i civilizovanost. Takođe je jasno u šta se pretvara ta mala divlja duša zbog napuštenosti i izopštenosti iz društva.

Da, ove dječije duše su vidjele samo mračne slike, koje su na njih ostavile jake utiske, naravno, zauvijek i sanjaće strašne snove kroz cijeli svoj život. Dakle, vaspitači moraju da uđu u borbu sa ovim užasnim doživljajima ove djece, da im iskorijene te strašne slike i da im usade nove, a to je za njih veliki zadatak.

Preveo sa ruskog i priredio:

VOJIN PERUNIČIĆ

(Nastaviće se)

---