„Nećete mi vjerovati kakvi neki od njih dolaze divlji i zapušteni, – rekao mi je P.A. Rovinjski, – pojedini od njih ne znaju ništa o sebi ni o svom socijalnom položaju. Oni nesvjesno prosjače i karakteristično je da sve što znaju u svom životu i šta su mogli smisleno da ostvare, to je da su slobodni i da imaju slobodu da prose, oni su umirali od gladi i hladnoće, ali su željeli samo da prose. Ovdje ima jedan mališan, koji nije stariji od deset godina i on nikako da sada nije mogao da se suzdrži da nešto ne ukrade. On krade čak bez ikakvog cilja i koristi i to radi mahinalno”.

– Kako onda možete prevaspitati takvu djecu?

– Rad je sasvim drugi način života, a i način rada sa njima daje nam, ipak, nadu da će za tri godine, vjerovatno, zaboraviti na stare sklonosti i navike, – rekao je on.

Upoznali su me i sa tim da među dječacima ima i onih, koji su skloni i drugim porocima. Uzgred da napomenem da su ovdje smještena djeca od 10 godina, pa čak i do sedamnaest, iako se za prevaspitanje primaju dječaci ne stariji od četrnaest godina.

– Oni nemaju takve grozne poroke, – žurno mi je odgovorio P.A. Rovinjski, – jer ih vaspitači stalno prate.

Meni je to izgledalo nevjerovatno. U koloniji ima i nekih iz bivšeg odjeljenja maloljetnih prestupnika iz litvanskog zatvora, koji je sada tamo zatvoren. Ja sam bio u tom zatvoru još prije tri godine i vidio sam tamo te dječake. Zatim sa sigurnošću tvrdim da je među njima u zatvoru nemoral bio neuobičajen, da ti prosjaci, koji su došli u zatvor i koji još nijesu bili zaraženi tim razvratom, su se u početku gnušali toga, zatim su nevoljno morali da pristanu na to, jer su im se rugali njihovi drugovi i ismijavali ih zbog njihove stidljivosti.

– A ima li mnogo povratnika? – pitao sam ga.

– Nema baš mnogo, iz kolonije je otpušteno svega osam dječaka (ipak, cifra nije mala).

Primjećujem da vaspitanike pretežno otpuštaju kao zanatlije i njima „unaprijed” pronalaze razmještaj. Lične isprave, koje su im ranije izdavali u koloniji, više su im štetile, nego koristile. Sada su im izdavali takva dokumenta iz kojih se, na prvi pogled, nije moglo zaključiti da je njihov vlasnik prestupnik iz kolonije.

– Zato, – dodao je P.A. Rovinjski, – ima i takvih otpuštenih prevaspitanika, koji ni do sada nijesu zaboravili koloniju i za praznik stalno dolaze kod nas da se pogoste i porazgovaraju sa nama.

Dakle, najbolji metod za promjenu i prevaspitanje osramoćenih i uvrijeđenih malih duša u čiste i vesele jeste rad. Dan počinje sa radom u spavaonicama, a zatim vaspitanici idu u radionice. U bravarskoj i stolarskoj radionici su mi pokazivali njihove rukotvorine. Njihovi ručni radovi, imajući u vidu mogućnosti, dobri su, ali, naravno, biće i mnogo bolji kad uvježbaju posao. Te radove prodaju i korist ide vaspitanicima i tako sakupljaju novac za svakog od njih kad izađe iz kolonije. Djeca su zauzeta poslom i izjutra i poslije ručka, ali bez većeg zamaranja i, čini mi se, da rad stvarno ostavlja dosta jak utisak na njihov moral i psihu, oni se takmiče među sobom ko će bolje da uradi posao i ponose se svojim uspjesima.

Drugo sredstvo za njihov moralni napredak je, naravno, samostalno organizovanje kažnjavanja vaspitanika (samosud), koje su oni sami organizovali. Svaki koji napravi grešku dolazi pred sud „porodice” kojoj pripada i dječaci mogu da ga opravdaju, ili da ga kazne. Jedina kazna je odstranjivanje iz igre i zabave. Onaj koji se ne potčini sudu drugova, oni ga kažnjavaju totalnom izolacijom iz kolonije. Za takvu kaznu oni imaju Petropavlovku, koju su tako nazvali oni sami po Petropavlovskoj tvrđavi, a to je bila jedna mala drvena kućica, dosta udaljena od kolonije, u kojoj su boravili neposlušni dječaci. Ipak, čini mi se, da je zatvaranje u Petropavlovku zavisilo jedino od direktora. Mi smo posjetili tu Petropavlovku, tada su tamo bila zatvorena samo dva dječaka i primijetio sam da su tamo bili zatvoreni zbog njihove nepopravljivosti. Dječaci su bili zaključani u odvojenim sobicama, ali nam ih nijesu pokazivali.

U suštini taj njihov samosud je možda i dobra stvar, ali je meni izgledao apsurdnim. Postavlja se pitanje da li su ti dječaci bili svjesni donesenih odluka na samosudu, jer,ipak, su to djeca, a ne odrasli ljudi.

Preveo sa ruskog i priredio:

VOJIN PERUNIČIĆ

(Nastaviće se)

---