Ovo ću vam ispričati da se ne zaboravi. Jedna majka sa dvanaestogodišnjom kćerkom živi na kraju Peterburga, možda i van grada. Porodica nije bogata, ali majka ima posao i svojim radom zarađuje sebi za život, a kćerka ide u školu u Peterburg i svaki put kad ode u školu i kad se vrati, putuje državnom kočijom, koja je uvijek polazila ispred zgrade sa trgovačkim radnjama. Kočijom su ih razvozili do mjesta gdje su živjeli i obratno, a kočija je polazila u određeno vrijeme nekoliko puta u toku dana.

I jednom nedavno, prije dva mjeseca, baš kad je kod nas odjednom i iznenada došla zima brzo i skoro cijelu sedmicu u početku počela sa mnirnim i vedrim danima, sa minus dva-tri stepena, jednom je majka rekla kćerki:

– Saška, vidim da ne učiš lekcije, samo pomalo naveče, jesi li ih ti naučila?

– Mamice, nemoj da se uzbuđuješ, ja sam sve pripremila, sve sam unaprijed naučila, čak za cijelu sledeću sedmicu.

– Uredu, ako je tako.

Sledećeg dana Saška je otišla u školu, a u šest sati naveče kondukter iz državne kočije, sa kojom se morala da vrati Saška, još u kretanju iskočio je pred njihova vrata, dao je „mamici“ pisamce od nje sledeće sadržine:

„Mila mamice, ja sam bila nevaljala djevojčica cijele sedmice. U školi sam dobila tri nule (jedinice) i za sve sam te lagala. Stid me je da se vratim tebi i ja se više neću vraćati kod tebe. Do viđenja, mila mamice, i oprosti mi, tvoja Saška“.

Možemo pretpostaviti šta se desilo sa majkom. Naravno, istog trena ona je htjela da prekine svoj posao i požuri da potraži Sašku negdje po gradu. Ali gdje? Kako? Kod nje se zadesio jedan bliski poznanik, koji je odmah poželio da joj pomogne i da odmah krene u Peterburg i da se raspita u školi i kod svih poznanika gdje da je traži, naravno, ako zatreba i cijelu noć. Ali, pomislivši na mogućnost, da se Saška može sama vratiti u međuvremenu, pokajala se što je donijela takvu odluku, i ako ne zatekne majku kod kuće, ona će ponovo da ode i to je natjeralo majku da ostane i da se zahvali dobrom čovjeku na željenoj pomoći. U slučaju da se Saška ne pojavi do jutra, čim svane, ona će da obavijesti policiju. Ostavši sama kući, majka je provela nekoliko teških sati iščekivanja, i ja to neću opisivati, jer i sami možete sve da shvatite.

„I evo, – priča majka, – nešto oko deset sati čujem poznate male brze koračiće u dvorištu po snijegu, a onda uz stepenice. Vrata se otvaraju i pojavljuje se Saška“

– Mamice, mamice, kako sam srećna što sam došla kod tebe!

Ona je ispred sebe sastavila dlanove od ruku, zatim je sa njima pokrila svoje lice i sjela na krevet. Bila je umorna i iscrpljena. Naravno, u takvim trenucima majka je bila oprezna i nije smjela da postavlja nikakva pitanja, ili upućuje prekore.

– Oh, mamice, juče kad sam te slagala za lekcije, juče sam i odlučila da u školu ne idem više i da se ne vraćam kod tebe. Nijesam mogla da te stalno lažem da idem u školu, a ja nijesam išla.

Kako si ti to razmišljala o sebi? Ako nijesi željela da ideš u školu i ako nijesi htjela da se meni vratiš, onda kuda si željela da odeš?

– Ja sam mislila da ostanem na ulici. Za vrijeme dana ja bih šetala po ulicama. Bunda mi je topla, ako bi mi bilo hladno, ja bih se sklonila ispod natkrivenog prolaza, umjesto ručka svaki dan bih kupovala kiflu, a ne bih pila ništa, jer ima dosta snijega. Bila bi mi dosta samo jedna kifla. Imala sam 15 kopejki, po tri kopejke za kiflu i eto da živim pet dana.

– A šta dalje?

– To ne znam, o nečemu daljem nijesam razmišljala.

– A gdje bi noćijevala?

O noćenju sam porazmislila. Čim bi pala noć ja sam imala namjeru da svaki dan odem do željezničke pruge, a odatle prugom do željezničke stanice, gdje ima mnogo vagona i gdje niko ne dolazi. Planirala sam da uđem u neki od tih vagona, koji neće biti prikačen za lokomotivu i tu bih prespavala do jutra. Tamo sam i otišla.

Preveo sa ruskog i priredio:

VOJIN PERUNIČIĆ

(Nastaviće se)

---