Početkom aprila 1849. godine Dvor je Ugarsku stavio pod vojnu vlast i podijelio je na sedam okruga. To je bio još jedan udarac Srpskom pokretu, jer je sedmi okrug obuhvatao Vojvodinu, a za komandanta okruga postavljen je general-major Ferdinand Majerhofer. Patrijarh Rajačić je, takođe početkom aprila, postavljen za carskog komesara civilnih oblasti Vojvodine. [...]

Imenovanjem patrijarha Rajačića za carskog komesara započeto je, zapravo, njegovo uklanjanje sa političke scene Vojvodine. Zbog projekta ustava za Vojvodinu, njegov položaj na Dvoru bio je uzdrman, a još više se pogoršao usled njegove diplomatske djelatnosti.

Patrijrh Rajačić je, 29. juna (11. jula) 1849. godine, razriješen dužnosti carskog komesara i pozvan u Beč da sa mladim carem razgovara o stvarima srpske crkve i prosvjete.[...] Ovo je, zapravo, bio način da se patrijarh privremeno udalji iz Vojvodine, na čemu su najviše radili Majerhofer, ban Jelačić i baron Kulmer.

Prije polaska na put patrijarh je, na Svetog Iliju, uputio pismo Stevanu Petroviću Knićaninu, odajući njemu i njegovoj junačkoj vojsci priznanje za učinjene žrtve „u ime cijelog naroda našeg i pravoslavne crkve naše”. Nadajući se skorom i srećnom okončanju rata, patrijarh je preporučio Knićaninu da dođe u Beč čim uzmogne, odnosno čim raspusti vojsku, jer će ga tamo predstaviti monarhu i Dvoru.

Istog dana patrijarh je iz Zemuna uputio poslanicu narodu, u kojoj je iznio što je sve tokom 1848/49. godine uradio za njega, ali i sve probleme sa kojima se tokom tog burnog perioda susretao, ne zaobilazeći ni sukob sa Đorđem Stratimirovićem. Poslanicu je završio riječima: „Ovo je moja ispoved, ovo sve što sam Ti kazao sama je Božia istina, sve ovo dokazati mogu, i sve se u našim pismima nalazi. Čitaj i polzuj se! Ja odlazim a ti ostaješ, budi s Bogom! Onaj Svemogući neka Te čuva od iskušenia, i od svakoga Zalca!!!”

Političkim krugovima u Srbiji bile su jasne igre austrijskog cara i njegove vlade. Ilija Garašanin, srpski ministar unutrašnjih poslova, tih dana je pisao Knićaninu: „Vi sigurno znate da G[ospodin] Patrijarh odlazi u Beč i da ga je ––Car ručnim pismom pozvao. Ja sam imao čest ovo pismo, ili, bolje reći, cedulju, pročitati. Ja sam iz njega uvidio da se i poslednja iskra nadežde Srbskog Naroda na toj strani ovim tuli, jer Car izrikom kaže da on dužnosti komisarstva koje je Patrijarh otpravljao predaje Glavnom Komesaru za svu Ugarsku opredijeljenom, a njega tobož poziva da se polzuje njegovim sovjetima u djelima raditi se imajući za Srbe. Stara politika!”

Patrijarh je u Beč krenuo razočaran. Državnopravni status Vojvodine još uvijek je bio neriješen, a sva vlast u njoj, i vojna i građanska, povjerena je banu Jelačiću. Stigao je avgusta 1849. godine i u Beču ostao gotovo devet mjeseci. U „Autobiografiji” Rajačić kaže da ga je taj boravak u prestonici austrijskog carstva materijalno gotovo upropastio, jer je i inače bio prezadužen usled troškova ratovanja sa Mađarima. U Beču je, u patrijarhovoj pratnji, boravilo još sedam lica. Osim toga, Rajačić se tamo i teško razbolio. On bilježi da mu je ministar Aleksandar Bah, u ime odštete, odredio sumu od 5.000 forinti.

Patrijarh je u Beču, svakako, zastupao svoje stanovište da se položaj Srpske Vojvodine riješi u skladu sa zaključcima Majske skupštine. Njegov cilj je bio da se Vojvodina proglasi zasebnom krunovinom, nako čega bi se mogla odlučiti za savez sa Hrvatskom, što bi bilo u skladu sa zaključcima Majske skupštine. Na taj način bi bilo riješeno i komplikovano pitanje Srema, odnosno razgraničenja između Vojvodine i Hrvatske.

Nakon višemjesečnih rasprava o srpskom pitanju donijet je, 6. (18) novembra 1849, Patent o osnivanju Vojvodstva Srbije i Tamiškog Banata. To je bila jedna posebna oblast, nezavisna od Ugarske, neposredno potčinjena vlastima u Beču, koju su sačinjavali veći djelovi Bačke i Banata i istočni Srem, sa rumskim i iločkim srezom.

Priredio:

MILADIN VELjKOVIĆ

(Nastaviće se)

---