Uvjerenje dr Laze Markovića da država u praksi ne bi imala vlast u pokrajinama proizlazilo je i iz organizacije Državnog savjeta, kako je predvidio dr Josip Smodlaka, jer bi se i ta ustanova sastojala iz članova koje bi izabrale pokrajinske skupštine i Gornji dom parlamenta.

Krsta Marić, sudija, vođa bijeljinskih radikala, smatrao je da je neophodno da obje strane, koje stoje na suprotnim pozicijama, Srbi na centralističkim, Hrvati na federalističkim, učine izvjesne ustupke kako bi se ipak – iako je te dvije koncepcije državnog uređenja vrlo teško usaglasiti – nekako sporazumjele. I dok su Srbi napravili kompromis kada je Stojan Protić objavio svoj nacrt ustava, kojim je predvidio formiranje devet pokrajina, uvažavajući razlike između pojedinih regiona i naroda („plemena”), uspostavljene tokom istorije, smatrajući da se ne može zanemariti težnja Hrvata da sačuvaju svoj identitet i svoju posebnost, članovi Narodnog kluba u svom ustavnom nacrtu nijesu nimalo odstupili, prema Marićevom mišljenju, od federalističkog gledišta. Zbog nepopustljivosti Narodnog kluba i Radićevog bojkotovanja Konstituante propali su srpski napori da se nađe rješenje koje će zadovoljiti obje strane.

Na Marićev članak u „Novom životu” odgovorio je dr Đuro Šurmin, član Narodnog kluba, tvrdeći da je Narodni klub istupio federalistički zato što Protićev nacrt uopšte nije ozbiljno uziman u obzir kao osnova od koje će se poći pri donošenju Ustava: vladajuće političke stranke zauzele su centralistički stav od koga nijesu namjeravale ni najmanje da odstupe. Odbijanje Hrvata da sarađuju na izradi najvišeg državnog zakona Šurmin je opravdavao činjenicom da vlast nameće svoja gledišta, ne dozvoljavajući nikakvu konstruktivnu raspravu koja bi dovela do sporazumnog rješenja.

Za razliku od Marića, koji nije vidio ništa neobično u tome što se Hrvati priklanjaju (kon)federalizmu, istoričar dr Milovan Grba, profesor Više pedagoške škole u Zagrebu, izražavao je čuđenje što hrvatska politička elita koja je, u vrijeme bana Ivana Mažuranića, sprovodila centralizaciju, insistira na održavanju sistema čiji su tvorci Levin Rauh i ban Kuen, prema kojima je zauzimala opozicioni stav. Dokazujući na primjerima iz 19. vijeka da su Hrvati priznavali nacionalni identitet Srba samo kada su im oni bili potrebni, a zatim se vraćali politici nepriznavanja, dr Grba je stao bez oklijevanja na stranu ustavnog nacrta Nikole Pašića.

A kada je usvojen Vidovdanski ustav (1921), u „Novom životu” se oglasio profesor Pravnog fakulteta u Beogradu dr Dragoljub Aranđelović. Kao pristalica Protićevog krila Radikalne stranke on je smatrao da bi bilo mnogo mudrije da je prihvaćen ustavni nacrt Stojana Protića, jer taj političar nije zatvarao oči pred činjenicom da Srbi nijesu popularni kod Hrvata i svoj predlog je sastavljao tako da predstavlja neku vrstu lijeka za poboljšanje srpsko-hrvatskih odnosa.

Krsta Marić, međutim, iako pobornik Protićevog projekta ustava, jer se njime izlazilo u susret svim članovima jugoslovenske zajednice, nije imao nijednu ozbiljnu primjedbu na račun Vidovdanskog ustava. A kao njegove velike vrline naglašavao je činjenicu da je ideja narodnog i državnog jedinstva zauzela istaknuto mjesto u Ustavu, te da ni Srbi ni Hrvati ni Slovenci nijesu povlašćeni nijednim njegovim članom, već potpuno jednaki i ravnopravni. Većinski udio Srba u vladajućim garniturama Marić zato nije tumačio kao rezultat favorizovanja srpskog „plemena” predviđenog Ustavom. U njegovom tumačenju Srbi, naročito oni iz Srbije, imali su bolji osjećaj za državu od Hrvata i Slovenaca jer su već stotinak godina upravljali zemljom. Shodno svom istorijskom iskustvu oni su politički sposobniji i superiorniji, iz čega i proizlazi njihova prevlast. S druge strane, velika mana Srba je stranačka netrpeljivost pa bi Hrvati i Slovenci, da imaju političkog talenta, lako iskoristili obračune između radikala, demokrata i zemljoradnika i domogli se vlasti.[…]

PRIREDIO:

MILADIN VELjKOVIĆ

Nastaviće se

---