Veliki sat bez kazaljki simbolično pokazuje da je njegovi vrijeme već isteklo i da za njega vrijeme na ovom svijetu više ništa ne prestavlja i ne znači. Vrijeme ima svoj smisao samo ako ima trajanja i ako mi trajemo u njemu, naravno svojim proživjelim životom i ljudskim tragom koji smo utrli kroz njegov tok. On posjećuje, sada već jako staru, majku prije nego što konačno proba da ima otvoreni razgovor sa sinom Evaldom (Gunar Bjerstrand), ciničnim i depresivnim čovjekom koga Marian planira da ostavi. Marian je Evaldova supruga. Evaldo je hladan i rezervisan mizantrop koji ne voli djecu i to otvoreno pokazuje kada mu Mariana saopštava da je trudna; – govori joj da je on samo hodajući mrtvac iako ima samo 38 godina. Razgovor između oca i sina je krucijalan, ne samo zato što može spasiti sinovljev brak već i što pokazuje da je profesorov put donio njemu viši stepen samospoznaje. On je postao svjestan ne samo svoje smrtnosti već i sopstvene emotivne zatvorenosti – koju je naslijedio od svojih roditelja, a učvrstio životnim razočaranjima i posvećenošću poslu. Skoro podsvjesno je to prenio na Evalda. Profesoru je 78 godina, osjeća se umornim – tako da mu sve te spoljne počasti ne znače mnogo. Njegove misli vezane su više za prošlost – a budućnost je u njima samo spokojstvo i smrt na koju se već psihološki priprema. Za taj trenutak melanholije i samoispitivanja, Bergman je imao sreću da privoli na saradnju čuvenog reditelja i glumca Viktora Šestrema kome švedski film u mnogo čemu duguje svoju autentičnost, stil, dramatičnost, psihološku vezanost za prirodu, psihologiju, moral, literaturu i sve ono što Nordijce čini tako svojim u našim kulturnim i istorijskim perspektivama. U njegovim očima Bergman je našao zasićenost životom, umor od sopstvenog djela, pa i tijela i nastojao je da kroz takva osjećanja prodre do objašnjenja koja će biti vezana ne samo za ovog čovjeka nego i život uopšte. Govorio je o sebi da nije mogao ni muvu da zgazi, a kamoli da nekog povrijedi. Iako mu njegova snaha Marian govori u toj dugoj vožnji ka Lundu da je stari egoista i da je uvijek mislio samo na sebe, on to prihvata mirno i bez protivljenja bilo kakvoga. Kaže mu da se veoma dobro krije iza maske uglađenog džentlmena, pored toga što ga smtraju velikim humanistom on je prije svega veliki egoista. Profesor sam ističe da je trenutno zdrav i da nema razloga za nespokojstvo. Ali istovremeno gleda činjenicama u oči – u životu je znao samo za rad, brak mu nije bio naročito srećan mada žali što je ostao bez žene, imao je devetoro braće i sestara i svi su pomrli. Ostala su djeca – sve mlad svijet koji ga okružuje, kome on ipak ne pripada. Njegova stara majka još uvijek je živa, a tu je i ostarjela kućna pomoćnica i snaha koje o njemu brinu. S vremena na vrijeme posjećuje sina i majku, ali i to sve ređe – tako da je osamljenost počela da ga nagriza. Da li je njegov život bio onakav kakav je on želio, šta je tu sve propušteno i koliko je u svemu tome sam imao učešća? Svoditi račune nije lako – pogotovo u danu koji treba da mu donese to neočekivano priznanje i spokojstvo za duboku starost. Snaga ovog Bergmanovog svođenja računa jednog dana u životu, ili bolje rečeno: života u jednom danu, s obzirom da dugo putovanje priziva razna sjećanja, provjereni je manir u kojem on kombinuje objektivne i subjektivne stvarnosti Bjorgovog života. Unutrašnji i spoljašnji detalji postepeno bacaju sve više svjetla na čovjeka. Razapet između iluzija i stvarnosti on taj dan i ne dočekuje kao svaki drugi dan, već počinje preispitivanje čudnih snova koji mu se čine stvarnim ali nekako mističnim. Jer i ulica i Ijudi i časovničarska radnja – poznati su mu ali kao da je okamenjeno vrijeme, ili uopšte ne postoji pa je i sam sat bez kazaljki. Šta sve to znači? Želio bi da se izveze iz kuće, da sam upravlja automobilom, da posjeti mjesta svoje mladosti, da se podsjeti onih divnih dana u kojima su se svi okupljali u kući svojih roditelja. Bjorg se kroz cijeli film sjeća njegove kuće i velikog dvorišta, šume i njegovih divljih jagoda. Možda je ovaj, zadnji put koji je otišao do njih. Sjeo je u šumarku i uspomenu se navirale kao jesenje kiše.

Piše:

dr RADOSLAV T. STANIŠIĆ

(Nastaviće se)

---