Osim navedenih vrsta nagrađivanja i pohvaljivanja brigada korišćen je i sistem dodjeljivanja prelaznih zastavica najboljim brigadama u jednoj dekadi. U časopisu „Mladost” možemo pročitati da je 1960. godine prelazna zastava Glavnog štaba smatrana za „najveći radni trofej sa Autoputa”. Takmičenja na gradilištima, želja da brigada osvoji priznanje, ponekad se pretvaralo u nehumanost. Kada je građena dionica autoputa od Zagreba do Ljubljane 1958. godine, bilo je vijesti da pojedine brigade rade više od predviđenih šest sati dnevno samo da bi osvojile prelaznu zastavicu. Radilo se čak i po deset sati, rezultati koji su prijavljivani su bili realni i predstavljali su rezultat njihovog rada, ali ne za šest, već za deset sati. Navođen je primjer beogradske brigade čiji su brigadiri radili i danju i noću samo da bi nadmašili druge. To su izvodili tako što bi grupa od 10 do 15 omladinaca bježala, radila u kamenolomima, a onda su kao i ostali izlazili redovno na rad „da bi zavarali oči ostalim brigadama i komandantima”. Kada su krajem 1958. godine sumirani rezultati sa ove akcije pojavilo se i nezadovoljstvo načinom na koji su ocijenjene studentske brigade, tj. činjenicom da se među 22 odlikovane studentske brigade našlo njih 12 iz Beograda, a nijedna iz Zagreba i Ljubljane. Slučajeva negodovanja zbog nedobijanja pohvale takođe je bilo na akcijama, tim prije što je veliko pitanje da li su pri izboru najboljih uvijek korišćeni objektivni kriterijumi. Za radnu akciju 1960. godine postoji priznanje da su u jednom slučaju korišćeni „taktički, politički” razlozi, „širi kriterijumi”, pa je jajačka brigada ostala bez nagrade iako je stvarno bila najbolja. Zato se cio štab ove brigade pobunio.

Za jugoslovensko vođstvo i propagandu, radne akcije su bile i sinonim „društvenokorisnog, kolektivnog, dobrovoljnog rada”, mjesto gdje se razvija „patriotska svijest”. Uvijek je naglašavano da su radne akcije imale i ekonomsku i vaspitnu komponentu. Autoput je bio „škola samoupravljanja”, mjesto gdje omladina doprinosi „izgradnji socijalizma u svojoj zemlji”. Najviše je potencirana dobrovoljnost radnih akcija, a čini se da je upravo ovaj epitet najlakše osporiti. Naime, sama činjenica da je propaganda o radnim akcijama bila prisutna na mnogim mjestima i da su sami partijski, omladinski i državni rukovodioci isticali potrebu agitacije i ubjeđivanja, a ove mjere su nesumnjivo i sprovođene na terenu, zapravo negira princip dobrovoljnosti ovih omladinskih poduhvata. Uostalom, termin koji se često pominje u izvorima – „mobilizacija” dosta je adekvatniji od termina „dobrovoljnost”. Da bi se omladina „mobilisala”, na saveznom nivou je pravljen plan mobilizacije, on je zatim spuštan u republike, potom na niže nivoe, tako da je svaki gradski i sreski komitet Narodne omladine dobijao kvotu omladinaca koju treba da ispuni. Potom je slijedila kampanja agitacije „na terenu”. Na primjer, za pridobijanje omladine da radi na autoputu i Beogradu korišćeni su, osim agitatora, i pokretne izložbe i plakati. Kao svaka kampanja, tako je i agitacija za radne akcije sprovođena na brzinu, često u poslednjem trenutku, grozničavo. U vrijeme Petogodišnjeg plana agitacija je ponekad sprovođena preko organa vlasti i centara za predvojničku obuku umjesto preko omladinskih organizacija. Često je u startu iz agitacije isključivana omladina nacionalnih manjina iz ubjeđenja da ona svakako neće željeti da ide na radne akcije. Zato ne čudi i što je broj brigadira u brigadama veoma varirao. To što je omladina na radne akcije više mobilisana nego što bi se moglo govoriti o dobrovoljnosti, nikako ne znači da nije bilo i onih koji su zaista sa velikim elanom dolazili na gradilišta. Osim velikim elanom i požrtvovanjem, teško bi se mogli drugačije objasniti neki od uspjeha omladinaca koji su ostali trajno upamćeni, poput probijanja tunela Majevice 1946. ili Vranduka 1947. godine. Za graditelje je rad na ovim objektima bila „bitka”, a uspjeh na njima pitanje časti. Od radnih akcija se očekivalo da jačaju „bratstvo-jedinstvo”, da mladim ljudima omoguće upoznavanje sa ljudima i običajima u krajevima u kojima su se gradili objekti. Teško da je u Jugoslaviji bilo mjesta masovnijeg susreta ljudi iz svih krajeva zemlje i ako je nešto moglo mladim generacijama ugraditi osjećaj zajedništva, to su bile radne akcije.

Priredio:

MILADIN VELjKOVIĆ

(Nastaviće se)

---