Kao što smo već kazali, mnoge žene su ravnopravno učestvovale u radu Epikurove škole; bile su to mahom supruge pojedinih njemu bliskih prijatelja i učenika, ali se tu nalazio i jedan uži krug hetera (prostitutki), kao što su, na primjer, bile Nikidija, Mamarija, Leontija i druge. Epikurova bašta nije, u suštini, bila škola u klasičnom smislu riječi. To je, zapravo, bila posebna zajednica koja je mnogo čvršće i jače vezivala njene članove od uobičajenih školskih i obrazovnih veza i saradnje. Epikur je uživao ogroman ugled, smatrali su ga za ovaploćenje uzvišene i božanstvene ličnosti, o čemu svjedoči i podatak da su dan njegovog rođenja, još za misliočevog života, u školi proslavljali i odavali svome učitelju posebne počasti. Učitelj je uzvraćao punom mjerom poštovanje, ljubav i odanost koju su mu učenici i privrženici stalno i spontano ukazivali i nastojao da im pomogne, jer je on filozofiju smatrao kao korisno oruđe sposobno da utiče i djeluje na ljude, na njihov rad, ponašanje i sveukupni život.

U takvim svakodnevnim okolnostima, kada se on u potpunosti odvojio od javnog i političkog života i posvetio usavršavanju svog uzvišenog cilja, postizanja sreće, stalno je nastojao da produbi i usavrši svoje učenje i da neprekidno širi svoje ionako ogromno znanje. Ugledajući se na svoga velikog i znamenitog prethodnika Demokrita, čija djela i učenje je iznova sistematski i temeljito proučavao, Epikur se takođe bavio svim oblastima tadašnjeg znanja. Iako mu je etička problematika bila glavna i primarna, on ipak, nije zapostavljao ni najsuštanskija pitanja vezana za prirodu. U tom pogledu se ispoljava misliočeva težnja da svoju etiku zasnuje i izgradi na što čvršćim osnovama, na pouzdanim temeljima, a to je zahtijevalo dobro poznavanje prirodnih zakona i pojava, kao i način svestranog upoznavanja i ljudskih (društvenih) zakona. U sklopu takvog nastojanja, trebalo je takođe dobro upoznati i teoriju saznanja sa logikom. Međutim, iako je Epikur uvijek primat davao etici i svakodnevnom praktičnom životu, njegovo izučavanje i tretiranje problema iz drugih oblasti – bilo je i odraz njegove ogromne radoznalosti i sposobnosti da proniče u najdublje i najsloženije probleme svijeta i načina njegove egzistencije.

U tom pogledu, u njegovom nastojanju da ovlada svim oblastima tadašnjeg znanja o svijetu, društvu i životu, ogleda se i misliočeva težnja da njegov misaoni koncept stvarnosti bude zasnovan na naučnim osnovama i pouzdanom pozitivnom znanju. Uspio je da izgradi skladan, cjelovit i veoma koherentan filozofski sistem u kome se harmonijski uklopilo ogromno znanje, tako da je tim jasnim sistemom ostvario opšti pogled na vasionu, prirodu, društvo i na čovjeka kao misaono i društveno biće. Pri tome je on sva ranija dostignuća, znalački i smisleno, skladno i cjelovito, povezao i razradio. U tom smislu je ovaj filozof izgradio najpotpuniji i najznačajniji pogled na svijet, zasnovan na racionalnim principima i naučnim postavkama, čime je, ujedno, umnogome iskoračio iz svoga vremena i anticipirao naučna istraživanja i dostignuća nastala dvije hiljade godine poslije njegovog života. Ako se tome pridoda i podatak da je napisao oko trista rolni (knjiga), pri čemu ni u jednoj nije prenosio niti interpretirao tuđe fragmente i citate, to najbolje govori o veličini i značaju spisateljskog i stvaralačkog rada ovog antičkog velikana. Njegova djela obrađuju sve probleme tadašnjeg znanja i umijeća, sve oblasti ljudske djelatnosti, tako da su predstavljala pravu enciklopediju staroga vijeka. Da bi se to bolje i detaljnije vidjelo, navodimo zapažanje, koje je o tom domenu Epikurovog rada zabilježio njegov biograf Diogen Laertije u djelu „Životi i mišljenja istaknutih filozofa”:

„Epikur je vrlo mnogo pisao, i velikim brojem knjiga nadmašio je sve: ima ih otprilike trista omota. One ne sadrže ni jedan jedini citat iz djela drugih autora; sve su to isključivo Epikurove riječi. Hrizip je pokušavao da ga premaši u tom obimnom pisanju – kako priča Karnead koji ga naziva književnim parazitom. Jer, što god je Epikur napisao, toliko isto je napisao i Hrizip, iz zavisti. Zbog toga je često pisao o istim stvarima, i pisao je sve što mu je palo na pamet, i u brzini je ostavljao stvari neispravljene. [...]”

Priredio:

MILADIN VELjKOVIĆ

(Nastaviće se)

---