-PRIREDIO:

MILADIN VELjKOVIĆ


U Beograd je 1956. godine doputovao Deni Kej (1913–1987), slavni glumac komičar, kao ambasador Unicefa – srdačno je dočekan na zemunskom aerodromu. Obišao je Centar za rehabilitaciju invalida, bio je na predstavi Držićevog „Dunda Maroja“ u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, razgovarao sa glumcima... Onda je u prepunoj dvorani Kolarčevog narodnog univerziteta prisustvovao projekciji filmova u kojima je igrao. Bio je i u Dječjem domu i obišao fabriku za proizvodnju penicilina, a u „Avala filmu“ je razgovarao sa srpskim filmskim radnicima. Iz Beograda je specijalnim avionom otputovao za Veliku Britaniju.

Početkom ljeta 1956. godine stigao je u Beograd i ansambl Moskovskog hudožestvenog teatra. Po dolasku su prenijeli poruku slavne glumice Olge Kniper-Čehove, supruge još slavnijeg pisca Antona Čehova, koja je kazala: „Pozdravite nebo i zemlju Jugoslavije.“

U Beograd je 23. jula 1956. došao slavni francuski filozof Žan-Pol Sartr (1905–1980), zajedno sa svojom prijateljicom, spisateljicom Simon de Bovoar (1908–1986), i sekretarom, takođe piscem, Klodom Lancmanom. Razgovarali su sa Milanom Bogdanovićem, Aleksandrom Vučom, Milarodom Panićem Surepom, Branko Ćopićem, Dušanom Kostićem, Mihailom Lalićem, Elijem Fincijem, Miodragom Pavlovićem, Zoranom Mišićem, Vaskom Popom, Otom i Lizom Bihalji, Dobricom Ćosićem, Milanom Dedincem, Desankom Maksimović, Oskarom Davičom i Dušanom Matićem. Taj razgovor u sjedištu Udruženja književnika Srbije produžio se i za vrijeme večere, koja je bila priređena u Klubu književnika i kojoj je prisustvovao i Koča Popović, tada ministar spoljnih poslova Jugoslavije. Miodrag B. Protić ovako je opisao jednu od večera u Klubu književnika, gdje su domaćini najradije izvodili svoje goste:

– Tek što smo sjeli i počeli da uživamo u hladovitoj, zidom ograđenoj bašti ispunjenoj i mirisom lipa, umjetnicima, diplomatama, lijepim ženama, tihim razgovorima – iskrsao je Vučo; traži me, reče, već dva dana zbog Sartra, s kojim, eno tamo, na desnom rubu bašte, pod pergolom (danas srušenom) večeraju: na putu za Beograd Sartr je u Veneciji vidio (na Bijenalu) moje slike i hoće da me upozna. `Zbog jezika', reče, 'naše knjige ne može da čita, ali vaše slike može da gleda i na osnovu njih izvlači zaključke'. Vodi me, prepoznajem Koču Popovića, Marka i Ševu Ristić, Dušana i Lelu Matić, Lulu Vučo, za banketskim stolom sa obiljem hrane, pića i cvijeća, sred razdragane franucuske konverzacije... Klanjam se tom skupu pedesetogodišnjaka, beogradsko-pariskih nadrealista i slavnom egzistencijalisti (koji nadrealiste i nije volio), stajem pred njega. On ustaje – glava četvrtasta, muževna, kosa razdijeljena i prava, naočari teške, sa jakim okvirima – pruža ruku i, obraćajući se društvu, kaže: 'Il est vraiment jeune!' […]
Taj dolazak i boravak u Beogradu opisala je i Simon de Bovoar u svojoj knjizi „Moć stvari“ (prevod Mirjane Vukmirović): „Dva dana smo lutali po Veneciji, a potom krenuli za Beograd, gdje smo sreli jugoslovenske intelektualce. Jedan od njih, veoma star, zapitao nas je, bojažljivo, šta je s Aragonom: izišao je iz zatvora kamo ga je odvela njegova privrženost staljinizmu i jedva se usuđivao da izgovori ime svojih francuskih drugova. Socijalizam i književnost, umjetnost i angažovanje; raspravljali smo o klasičnim problemima; ali beogradski pisci su imali i jedan poseban; većina njih, nekada pod uticajem nadrealizma i čak obilježena njime, pitala se kako da ga uklopi u narodnu kulturu. 'Sada kad je kod nas ostvaren socijalizam', presjekao je raspravu jedan romanopisac, 'svako je slobodan da piše kako mu je volja'. Ostali su protestovali. Jer, nijesu nam tajili da se zemlja rvala s velikim teškoćama. Kolektivizacija je pretrpjela poraz, seljaci su čak išli dotle da su pribjegavali ubistvima da bi je spriječili.

Napuštajući Beograd, bili smo zapanjeni bijedom njegovih predgrađa, a zatim duž prašnjavog i razrivenog puta – očajem sela...“

Produžili su za Skoplje i, dalje, za Grčku, kao krajnje odredište svoga puta po Balkanu.


(NASTAVIĆE SE)