Druga, tamnija, strana medalje čest je segment tekstova o jugoslovenskim radnicima na privremenom radu u zapadnoj Evropi u beogradskoj štampi krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina. U tim člancima prikazivane su, naime, tamne nijanse gastarbajterske svakodnevice: težak rad za malo para, emotivni slomovi, iznevjerena očekivanja. Suočavanje sa neuspjehom moralo je da bude pojačano sviješću o teško pređenom putu da bi se došlo do utopije, koja to ipak nije bila. Kao i priče o uspjehu, i storije o migrantima sa nesrećnim epilozima imale su svoje heroje.

Iznevjerena očekivanja često su bila posledica banalnih činjenica, poput neobaviještenosti jugoslovenskih ekonomskih emigranata o uslovima rada, odnosno visini zarade kod inostranih poslodavaca prije samog odlaska u inostranstvo. Primjer takvih namjernih ili nenamjernih nesporazuma nalazimo na stranicama „Borbe” od 20. juna 1970. godine. Četiri građevinska radnika iz Jugoslavije su zapravo bili žrtve sopstvenog preduzeća koje je izvodilo radove u Zapadnoj Njemačkoj. Bilo im je ponuđeno pet i po maraka neto po satu, besplatan stan sa besplatnom strujom, grijanjem i po jednim toplim obrokom dnevno. Po dolasku u Njemačku ispostavilo se da je obećena suma po satu predstavljala bruto, a ne neto iznos, pa je tako radnicima bilo predočeno da će njihova neto zarada po satu iznositi tek četiri njemačke marke. Smještaj je bio loš. „Sobičak” sa četiri kreveta na sprat.

Niz problema sa kojima su se suočavali jugoslovenski radnici u inostranstvu isplivao je na površinu u razgovorima sa gastarbajterima koje je 1970. godine u većem broju opština u SR Srbiji organizovalo Vijeće Saveza sindikata Srbije, a o kojima je aprila iste godine izvijestio časopis „Ekonomska politika”. Rezime pritužbi radnika otkriva spektar neprijatnih iznenađenja sa kojima su se jugoslovenski radnici na privremenom radu u inostranstvu konfrontirali po odlasku u pečalbu. Žalili su se, između ostalog, na činjenicu da u inostranstvu nisu dobili one uslove koji su im bili obećavani u zavodima za zapošljavanje prilikom sklapanja ugovora o radu, a isticali su i postojanje izvjesne diskriminacije, odnosno lošije zarade i lošijeg tretmana u odnosu na domaće radnike, pa čak i na gastarbajtere iz drugih zemalja.

Standard života jugoslovenskih radnika u inostranstvu često je bio na samoj ivici egzistencijalnog i estetskog minimuma, što je drastično odudaralo od dinamičnog privrednog razvoja zapadne Evrope i „društava blagostanja” u kapitalističkom svijetu zapadno od linije Šćećin–Trst. U tu poražavajuću diskrepancu imao je prilike da se neposredno uvjeri i reporter „Ilustrovane politike” prilikom posjete jugoslovenskim radnicima u Frankfurtu 1973. godine. Majna je bila mutna, primijetiće Predrag Aleksijević, no i ostali detalji iz njegove reportaže o jednoj koloniji jugoslovenskih radnika u prestonici Hesena nisu bili svjetliji. Aleksijeviću se boravak u zapadnonjemačkom finansijskom centru sasvim smučio, a teško da su drugačije reagovali i čitaoci „Ilustrovane politike” od 20. marta 1973. godine. Reporter „Ilustrovane” je poseban akcenat stavio na kontrast kojem je u Frankfurtu svjedočio. Kontrast blata i njemačkog privrednog čuda. Reporter „Ilustrovane politike” je ušao u baraku u kojoj je živjela jedna grupa radnika iz Jugoslavije, pa je tu dao oduška svom razočarenju i ljutnji: „Daske, nekad krečene, hodničići, natruli pod, soba do sobe, rešoi, šerpice, bijeli luk, vijenac paprika, zaprška, vonj čarapa, Radio-Keln za utjehu (...)Čovjeku dođe da od gnjeva zadrhti kad to sve vidi. Te dobre ljude, kojima se njemačke gazde tako ponose kada sračunavaju profite i dividende. A gdje su stanovi, gdje je briga, gdje je njemački standard!”

Posebno kritičan prema sredini u kojoj se našao, bio je Jugosloven na radu u Švedskoj M.Š. On je redakciji nedjeljnika „NIN” poslao pismo, koje je objavljeno početkom decembra 1965. godine, u kojem je izložio tamne strane života i rada u Švedskoj. Poučen neposrednom spoznajom stanja u Švedskoj, nije imao dilemu šta poslije „švedske” avanture: „Ja sam siguran da ću se za godinu-dvije vratiti kući. Kada se budem vraćao, odavde ću ponijeti samo pribor za pecanje ribe. Moja noga nikad više neće preći granicu naše zemlje, čak ni iz turističkih razloga (...) A uvijek ću pamtiti riječi jednog jugoslovenskog radnika: `Pa i sunce spada u standard`”.

Priredio:

MILADIN VELjKOVIĆ

(Nastaviće se)

---