Pjesnikinja Milica Kralj, čija je najnovija knjiga ,,Momačka grana” nagrađena nagradom ,,Stvaranja” za 2014. godinu, za ,,Dan” govori o inspiraciji, stanju u književnosti, istoriji, nagrađenoj knjizi, ali i fascinacijama prilikom nastanka pjesme.
● Vaša nova knjiga ,,Momačka grana” inspirisana je jednim dijelom istorijskim događajima, dok je u drugom, podnivou osnovna nit vez po pismu, odnosno fenomen stvaranja pjesme?
– Naslovom knjige naglašena je trajna veza između nacionalnog stradanja u Prvom svjetskom ratu, u kome su ginuli nedorasli mladići ,,ruzmarini” kako ih je narod iz milošte zvao; i onog ljubostinjskog Jefimijinog veza zlatnom srmom na atlas svili i carskog Miličinog i Oliverinog žalnog veza, kao i svih anonimnih pjesnikinja vezilja čije su pjesmine niti postojanim rukopisom sačuvale osnovni životni ritam u smjeru tajnovitog usudnog konca. U srpskoj etnografiji momačka grana je razgranati vez koji se radi zrnastim bodom, ponavljanjem cvjetne lozice, namijenjen muškoj svečanoj odjeći. Radio se na suknenim koporanima i bijelim muškim košuljama, na kragni i orukavlju, a u sitnijoj varijanti na čarapama prepletao se sa ovijancem. U bunama i ratovima momačka grana se kidala i prerastala u ginjenički vez (Udeva crni konac i spliće dnevi veka/ u grobno platno pokrova/ Radoja ginjenika/). Momačku granu dlijetima su u bijelom nadgrobnom kamenu utiskivali klesari kamenoresci nedoraslim izginulim momcima. Iz nasleđa tragizma izvila se i moja pjesma, pjesma zaumnica, pjesma veziljka, kao jezičko-melodijsko saglasje pjesme vezene pisanice.
● Duboko potisnute riječi: hristogranje, trukovanje, slike preslikačice, lazarac, utkanice, lančanac, sindžirac, ispisare, čisanice, obamet, pokrstice, cvetni slovaši... izronile su na stranicama knjige. Gdje ste pronašli njihovo izvorište?
– Neprekidno treperim u jezičkom preobilju, pronalazim i izvlačim skrivene riječi obasjavajuće energije, nastavljam melodijsku maternju nit gdje „reč doziva reč, slika ideju, ideja sliku” od čega nastaje božanstvo pjesme. Sve te oznake povezuju tradicija, kultura, jezik, one su njeno najčvršće, a najprozirnije vezivo. Jezik srpske narodne pjesme, jezik mog zavičaja, zvučni i pojmovni prostori pravoslavnog nasleđa, kao i mitske slike, zanemareni i skrajnuti obrasci pred agresivnom navalicom nesmislenih tuđica, pronalazi sopstveno mjesto tek u pjesmi. Pjesma postaje čuvarkuća ugrađena u osnovu trajanja, u suštinu postojanja. Jezička riznica otkrivena ispod palimpsestnih naslaga vremena i zlokobnih dešavanja, pokazala je magijske riječi pojmove tajnovitih prostora, a koje su se tek pjesmom otvorile poput čahurice svilenbube, prosvijetljele su neuporedivim sjajem značenja i satvorile zlatasti oreol sa nebesnoplavkastim lukom nadvijenim nad pjesminim satvoriteljem.
● Šta Vas najviše fascinira prilikom rađanja pjesme?
– Nedokučivost, neobjašnjavajući zanos umanjenog djelića svijeta koji se samostvara u prostoru pjesme. Ekvivalent koji tek ispisani stih preuzima u odnosu na sve drugo što postoji. Traganje za riječima koje poput vrsnih graditelja hramova treba obazrivo i precizno do najsitnijeg detalja, postaviti na ono samo jedno jedino odgovarajuće mjesto. Raspon od ozarenja i ushićenja do potajne razjedajuće i razarujuće sumnje; opsenarsko slaganje varke na varku, lov na iluzije i snove; užareno jezičko ugljevlje na golim dlanovima u dosezanju neobuhvatnog pjesminog beskraja. Kratkotrajni samodovoljni uzlet i dugoleteći pad u ambise neizrečene mamne svjetlosti koju bih da ukrotim i zadržim. Taj vječiti krug ljepote u kome poput perceta lelujam tamo-amo u naporu da sačuvam granu pjesme. Ta definicija pjesnika i pjesme u upornom izmicanju i približavanju. Suvereni imaginativni prostor predavanja izolaciji i neiskazivoj samoći, a sve zarad bescjene nagrade u vidu uspjelog dijela.
● Jedan ciklus „Momačke grane” iznjedrio je i „Lozu muškog plača”. Gdje su joj korijeni?
– Korijeni joj sežu do prapočetka stradanja kolektiva, granama se obavila oko stravnog i sastrdalanog „Ljudskog mesa” (grdne naše pogibelji i nepremjrenog stradanja u svim ratovima i bunama i međusobnom poklanju), momačka grana, taj filigranski vez rađen nijansama plave, kraljevske i nebeske boje, listovima je dodirnula i naše stradanje u ovom poslednjem ratu i stravični egzodus s Kosmeta. Muški plač nisu suze, jecaji, grcaji; muški plač je mukli i stravni i razdirući plač matice zemlje, plač predaka, očeva i sinova, sliven u jedinstveno otadžbinsko psalmopjevno naricanje, gdje se iz sveg glasa imenuje rastemeljenje, raskućenje, poništenje, nestajanje u imenu, vjeri i potomstvu.
A.ĆUKOVIĆ
Ustravljeno selo
● Pjesma „Vez Mare Momirove” potresno je svjedočanstvo o jednom vremenu?
- U glasu moje majke dok je pričala istinitu, a najmučniju priču iz svog djetinjstva, sustizale su se suze, nevjerica i pritajena užasavajuća jeza. „Ta Mara Momirova”, počinjala je moja majka, „imala sedam brata, svi bili u Partiji i oni su nagovorili Maru, jedinu sestru, da na Badnje veče zapali crkvu. Cijelo selo potrčalo da gasi crkvu, ali su ih na ulazu u portu zaustavljali rafali ispaljeni u vis i teški bat čizama u muklom kolu i osioni uzvici Marine braće: `Čizma – noga – nema Boga!` Nesrećnu Maru darovala braća crvenim svilenim atlas platnom za haljinu; ujutru na prvi dan Božića Mara sa crvenim platnom na rukama krenula od vratnice do vratnice kroz zanijemjelo i ustravljeno selo Globare... Al` za nju više puta nije bilo. Porodica Mare Momirove ostala je bez živih naslednika. Neki su se pootrovali, neki poginuli, neki poludjeli... Mjesto gdje je nekada bila njihova kuća zaraslo u gustiš, u trnje i povijuše, u zmijska legla i stršljenova gnijezda”.
Istrajni čuvar srpskog jezika
● Kako ocjenjujete savremenu književnu scenu na našem govornom području?
- Pisala sam o skrajnutoj marginalizovanoj cenzurisanoj književnosti, književnosti barake, koja istrajno čuva jezik, pismo, vjeru u specifičnim uslovima. Srpski pjesnik ovdje svojim djelovanjem čini ono što u nekom drugom svijetu obavljaju čitave institucije. Hiperprodukcija raznolikih sadržaja sopstvenom besmislenošću prekriva ono vrijedno i kvalitetno. Činjenica da svi pišu nikako ne podrazumijeva i da svi koji pišu stvaraju kvalitetna djela; neuki i neobrazovani recenzenti tzv. prosuditelji vrijednosti, nimalo štedljivi pisci pohvala: što beznačajnije djelce to gromoglasniji ekstatični agresivni hvalospjev. Piscima, kako je pisao Sabato, nedostaje stid, a stid je ključni sastojak pjesničkog djela. Sve manje je prave poezije, a sve više pesmopisaca. Sve više je tišine u obznanjivanju pravih vrijednosti, i sve rjeđi trenuci susreta sa pravom pjesmom. Njemački pjesnik Hugo Bal predlaže pjesnicima da poeziju pišu na čelu, smatrajući da je to malo parče kože koje boli, tako da bi poeziju pisali samo istinski pjesnici.